Kolindin govor u Kanadi INSPIRIRAO ME da sastavim pjesmu i pošaljem je Lidiji Bačić pa od honorara platim cimerici troškove liječenja. Ako Mocartu to nije bila sramota, zašto bi bila otužnom hrvatskom pjesniku pisati pjesme za Lidiju Bačić

Moja je cimerica završila glumačku akademiju i uz to suvremeni ples, a ja objavio tri knjige i gomilu tekstova, ali ni ona ni ja ne uživamo pogodnosti Udruge slobodnih umjetnika, nemamo nikakvo dopunsko zdravstveno osiguranje. Meni na ponos služi i to što nikad nisam pripadao nikakvom udruženju. Osim djelomično PUMA-i, Pederskom udruženju mladih amatera, i to samo nakratko u školi jer mi je stari s ratišta donio nekakve navodno nove, nenošene PUMA tenisice koje sam morao nositi na tjelesnom. Zašto sve to uopće spominjem? Zato što mi je prošli vikend cimerica doživjela pravi živčani slom, pukla je i završila na liječenju, a s osnovnim zdravstvenim ne možeš se baš nešto izliječit, moraš sve sam nadoplaćivat. Da sam to znao, ne bih ni dopustio da je strpaju u kola Hitne pomoći, to na kraju ispadne kao da si ušao u najskuplji taksi i vozio se u njemu od Zagreba do Dubrovnika.

Gore na Pantovčaku, dok sam čuvao predsjedničinu kujicu Kiku, kratio sam vrijeme čitajući isprintane predsjedničine govore. Posebno me se dojmio onaj koji je održala prošlog tjedna u Kanadi, ono o mjesecu i zvijezdama. Inspirirao me da na temelju njega, u očaju, sastavim ljetnu hit pjesmu i pošaljem je Lidiji Bačić, pa od honorara platim cimerici troškove liječenja. Nije sramota pisati takve pjesme, veća je sramota pisati takozvanu ozbiljnu poeziju i žicati stalno nekog da ti daje novce jer od istinske poezije ne možeš živjeti. Pa ako si u stanju pisati istinsku, veliku poeziju, onda lijevom nogom možeš sastaviti i rimovani pjesmuljak za Lidiju Bačić. Od toga se financiraj, kao Mocart kad je pisao vodvilje za pučka kazališta. Ako Mocartu to nije bila sramota, zašto bi bila nekom otužnom hrvatskom pjesniku pisati pjesme za Lidiju Bačić.

DAKLE, NA PREDLOŠKU KOLINDINOG KANADSKOG GOVORA u kojem se obraćala nekoj bivšoj austronautici, danas političarki, u dahu sam sklepao ljetni hit i mejlao ga Lidiji: “Ti i ja, astronaute moj, osvojit ćemo svemir/Samo ako me dovoljno visoko digneš/Samo ako za mojih snovima letjeti stigneš/Zajedno, zajedno, raketom snova spustit se na mjesec/Mi nismo ljubavna farsa/Naša raketa može i do Marsa/Ako, ljubeći se, promašimo sve planete/Barem ćeš mi napraviti dijete.

Lille mi je brzo odgovorila mejlom: pjesma joj je previše banalna, kao prepisana iz leksikona neke osnovne škole. Zajapurio sam se od bijesa, psovao u sebi. Koja sam ja budala… Kako sam mogao očekivati od Lidije Bačić da skuži dobru pjesmu? Uostalom, odbila je i Porinima iznagrađivanog repera Vojka Vrućinu, ali on se nije dao pokolebat, nego je to Lidijno odbijanje pretočio u hit pjesmu “Ne može.”

JA SAM PAK SVOJU PJESMU ODLUČIO PREINAČIT u neki budući Kolindin govor. Dakle, spika ko u seriji Haus of karts koja upravo ide na HTV-u: alkos, teški depresivac i luzerski pisac počinje pisat govore za američkog predsjednika i tako se izvuče se iz krize, zaradi lovu i još na kraju postane ljubavnik predsjednikove beskrupulozne supruge. Dobro, s tim se nisam baš na prvu mogao saživjet, morao bih zamišljat da zavodim predsjedničinog muža Jakova.

Pjesmu za Lidiju Bačić presložio sam u prozni niz i maknuo rime. Dok sam ponovo dolazio na Pantovčak preuzeti za šetnju kujicu Kiku, predsjedničinoj savjetnici Mirjani Hrgi uvalio sam taj svoj govor, zagnjavio je da ga odmah pročita. Čitajući ga, lice joj se razvuklo u osmijeh.

“Ova rečenica ti je tako prokleto dobra: `Svi ste vi astronauti, a ja vas pozivam da zajedno osvojimo svemir, od vas tražim da dovoljno brzo letite za mojim snovima, zajedno, zajedno raketom naših snova možemo osvojit ne samo Mjesec, nego i Mars. “Uspio si se u jednoj jedinoj rečenici na poetski način dotaknut zajedništva svih Hrvata, a i ponudit rješenje ekološke katastrofe. Jednostavno, ljudi moraju zajedno osmislit rakete kojima će, kad do kraja zagade ovaj planet, odletjet na neki drugi.”

“Upravo tako”, procijedio sam, pomišljajući na Sokratovu izjavu da pjesnici uglavnom nisu svjesni božanskih poruka koje prenose kroz svoje stihove.

“A onda, na kraju, maestralno si se dotaknuo i problema demografije. Svakako ću predsjednici savjetovat da uzme ovaj govor. Mislim da je savršen za njezin posjet iseljenim Hrvatima u Čileu… To se dogovara za osmi mjesec kad svi negdje putuju… ” otkrila mi je Mirjana Hrga.

Stvarno sam se osjećao kao da letim na mjesec. Od šetača predsjedničinog psa, naglo sam unaprijeđen u pisca predsjedničinih govora. Prosječni Hrvati mogu samo gledati seriju Haus of karts, a ja je živim…

SRAMEŽLJIVO SAM UPITAO KOLIKO ĆU NOVCA dobit za ovaj govor ako ga predsjednica prihvati. Kad mi je Mirjana izrekla iznos, zavrtilo mi se u glavi. Hrvatski pisac mora napisat dva, tri romana da bi toliko zaradio. Za roman se dobiva danas u Hrvatskoj oko tri i pol tisuće kuna honorara. “Za tu lovu ću kao bonus na svom fejsbuku sastavit panegirik predsjedničinom trijumfalnom posjetu Kanadi”, rekao sam u naletu entuzijazma.

Dok sam po livadi na Cmroku šetao Kiku, na mobitel sam istipkao obećani status: “Predsjednica i onaj kanadski premijer… Tako su lijepi, iskreni, strastveni! Naježio sam se dok sam ih gledao kako zajedno drže govor. Bog neka čuva Hrvatsku i Kanadu i neka dodatno spoji hrvatsku predsjednicu i kanadskog premijera. Imaju tako bijele zube… Njegovi od raznih umjetnih izbijeljivača, njezini od domaćeg kruha kuružnjaka koji je jela u djetinjstvu u po zube blagotvornoj kombinaciji s kozjim mlijekom.”