Onaj moj poznanik, bivši novinar iz bivšeg EPH, pozvao me da dođem pred osnovnu školu tamo negdje na Prisavlju. U tu školu ide mu mlađi sin. Bivši novinar pridružio se skupini očeva koji su prosvjedovali protiv nošenja maski u razredima.

U trenutku kad sam došao pred školu, bivši novinar svađao se ravnateljem, zajapureno mu se unosio u facu:

“Pustit ćete mog sina na nastavu! Već je dva puta izostao sa sata engleskog! Kako će bez znanja engleskog išta postići u životu!”

“Daj smiri se. Pa bez znanja engleskog u Hrvatskoj možeš postat čak i ministar vanjskih poslova. Pa poslao sam ti onu snimku na kojoj ministar Grlić Radman na onoj nekoj europskoj konferenciji engleski izgovara kao bugarski mafijaš u holivudskim filmovima. I tekst čita s hrpe papirića koje mu je netko uredno, krupnim slovima ispisao da vidi svaku riječ na engleskom, vjerojatno mu je sve bilo ispisano onako kako se točno izgovara: Aj ken help enimor…”, pokušao sam skulirat situaciju.

“Šta sad ti trkeljaš? Pozvao sam te da mi pomogneš”, iskobečio se na mene bivši novinar.

Tu je ravnatelj škole ukebao priliku da pokuša šmugnut:

“Slušajte, ja nemam vremena za ova vaša naklapanja. Zakon je jasan, sin vam ne može na nastavu ako ne nosi masku. I točka.”

“Kakva točka? Koji zakon!? Gdje je taj zakon koji zabranjuje djeci u školu bez maski? Ko ga je propisao!? Capak i Beroš?” munjevito mu je uzvratio moj poznanik.

Sad je i ravnatelj lagano gubio živce.

“Dragi gospon, zašto vi tu sad mene tlačite, nisam ja propisao zakon, ja jedino znam da ga se moram držat. Ako vam taj zakon ne paše, žalite se ministru obrazovanja, a ne meni.”

Na spomen ministra obrazovanja, bivšem novinarku zasvijetle oči kao u nekom pjesničkom nadahnuću.

“Pa i hoću, kad me već potežete za jezik. Nisam vam ja bilo tko. Ja sam intervjuirao valjda sve ministre u Hrvatskoj”, moj poznanik maši se za mobitel.

“U razrednom Dnevniku piše da ste vi roditelj-odgajatelj.”

“Zašto ste to izgovorili tako posprdnim glasom? Osim Beroševoj propagandi o maskama, očito se ste podlegli i onoj Tomaševićevoj da smo mi roditelji-odgajatelji hrpa parazita.”

“To ste vi rekli, ne ja”, ravnatelj podigne ruke u zrak.

Osjetio sam potrebu da se upletem:

“Pazite kako se obraćate mom kolegi. On je bio čuveni novinar. Ali shvatio je da ne može bit toliko sebičan i život protratit samo na svoj ego i novinarstvo. Pa se posvetio obitelji, napravio troje djece.”

Poznanik mi uputi pogled pun zahvalnosti. I onda okrene mobitel prema ravnatelju.

“Evo, kako ste mi i ljubazno savjetovali, nazvat ću ministra Fuksa. I njemu se požaliti da mi sina ne puštate u školu bez maske. Fuksu sam nekad itekako izlazio u susret. Napisao sam hrpu pozitivnih članaka o njegovu sukobu sa zagrebačkim Sveučilištem.”

Ravnatelj naglo problijedi.

“Čemu sad to? Možemo se kao ljudi dogovorit. Samo nađite bilo kakvu potvrdu da vam sin zbog zdravstvenih razloga ne može nosit u školi masku i stvar je riješena.”

“Moj sin je zdrav! Jel vi to meni sugerirate da nešto smuljam i proglasim ga bolesnim? Tu smo znači…”

“Ne… Ništa ja nisam… To ste vi…”, propetlja se ravnatelj.

“Možda će i to što ste mi predložili zanimat ministra Fuksa.”

Po ravnateljevu licu vidjelo se da je doveden na rub živaca.

“U redu, sredit ću da vaš sin dolazi bez maske u školu. Ne morate donosit nikakve zdravstvene potvrde”, klonutim će glasom.

“A, ne! Nisam se sebično borio samo za ljudska prava svog sina! Tražim da svim roditeljima koji to žele dopustite da njihova djeca dolaze bez maski na nastavu”, bivši novinar nije popuštao.

“To ne mogu ja odlučit”, ravnatelj umorno dlanom pređe preko lica.

“Itekako možete! Ministar Fuks je u medijima poručio da ravnatelji mogu odlučiti hoće li se ili neće u njihovim školama nositi maske. Šta ste baš toliko nemarni da ne pratite ministrove objave u medijima?”

Ravnatelj je zurio u prazno kao učenik koji nije naučio lekciju. Promrmlja da će sazvat vijeće roditelja, pa neka se donese zajednička odluka u vezi nošenja maski na nastavi. I onda se, poput poraženog generala, povukao natrag u školu.

Bivši poznanik blistao je od sreće, trijumfa.

“Nakon ne znam koliko vremena ponovo se osjećam kao čovjek. Ipak imam neku vrijednost u društvu. Tomašević mi je potpuno skršio samopouzdanje kad je ukinuo zanimanje roditelj-odgajatelj.”.

Pogledao sam njegovu bijelu kožu na rukama posutu madežima.

“Čini se da ni mora nisi vidio. Bijel si ko Tomašević. Ni on se čitavo ljeto nije micao iz Zagreba. Njegova zamjenica pohvalila se da on u Poglavarstvu dela i noću, svojim noćnim delanjem nadjebo je čak i Bandića.”

“Ne, nisam na moru bio niti jedan jebeni dan. I žena i ja smo na svojim tekućim računima u debelim minusima. Žena se usrala od kamata koje će nam uskoro na te minuse stisnut banke. Pa je svoju vikendicu na moru preko čitavog ljeta iznajmila turistima da što više zaradi. A ona se s djecom stisnula kod svojih staraca u Brelima. Rekla je da za mene nema mjesta u kući. Ko zadnju pizdu ostavila me sa psom u Zagrebu.”

“Ali možeš bar sad na more, kažu da će čitav deveti bit sunčan. Jadran je napokon dobio crvenu oznaku, turisti će se morat povući.”

“Ma, povuć će se kurac. Više ih ništa ne može potjerat iz Hrvatske. Vikendica od moje žene bukirana je sve do desetog mjeseca. More očito neću vidjet prije Nove godine”, zgađeno će bivši novinar.

Otišli smo u kafić preko puta HTV-a pelinkovcima proslavit oslobođenje škole od maski. Sreća da je Tomašević ostavio plaće roditeljima-odgajateljima koji su to postali za vrijeme Bandićeve vladavine, pa me poznanik imao čime počastiti.