Ležim zavezan za krevet književnog kritičara Igora Mandića i grozničavo premećem po mozgu kako sam upao u ovo. Kroz svijest prolazi kako sam ovog istog dana u studentskoj menzi ručao na tuđu iksicu. Preko puta mene sjedila su dva studenta. Jedan od njih odgurnuo je od sebe tanjur, rekao da ne može više jesti ove studentske splačine. Radi na popisu stanovništva, rekao je, popisuje sve one penziće koji se nisu sami znali upisat preko interneta jer ga niti nemaju. A skoro svi kod kojih je dolazio dočekivali su ga kao svećenika koji će im iz stana otjerati zle duhove. Častili su ga najboljom domaćom hranom, pićima. Nikad u životu nije tako dobro jeo i pio, pohvalio se.

Dok su ustajali od stola, studentu popisivaču ispao je pod stol jedan papir iz plavog fascikla, nije to ni primijetio. Nogom sam papir dogurao k sebi. Podigao sam ga i shvatio da u ruci držim pravo blago… Papir sa žigom Republike Hrvatske. Na njemu su bila ispisana pitanja koja popisivač postavlja RH građanima. Neka su bila toliko intimna da sam samo gledao hoću li naići na pitanje: Koliko često masturbirate? Onda sam s tim papirom otperjao u neboder u blizini Trga Francuske u kojem živi Igor Mandić. Nekoliko njegovih susjeda bezinternetaša dobro me pogostilo narescima, domaćim rakijama dok sam ih intervjuirao za popis stanovništva. Jedan penzić me potplatio da upišem njegove mačke i psa. Popisao sam ih pod stoku. Nakon toga sam već fino podnapit zakucao na Mandićeva vrata. Otvorila mi je njegova žena Slavica. Mandić me dočekao. U kuhinji je na stol stavio bocu Kalvadosa. Osamdesetih mu je tu bocu iz Pariza donio pisac Momo Kapor, rekao je. Otvorio je bocu, napunio mi do vrha vinske čaše. I to je zadnje čega se sjećam prije ovog da sam zavezan za krevet u radnom sobičku Mandićevom. Da po zidovima nisu uramljene naslovnice raznih časopisa s Mandićevim fotkama, ne bih ni znao da sam zbuksan u njegovu kućnom bunkeru.

Čuju se koraci… Mandić upada u sobu. U ruci mu hrpa knjiga. Baca mi ih na noge. Boli, jaučem.

„Zašto ste me zavezali za krevet!?” stenjem.

„Toliko si s penzionerima popio rakija da se ni ne sjećaš”, zgađeno će on.

„Samo sam radio svoj posao, popisivao sam.”

„Ma šta si ti popisivao?”

„Stanovništvo. Informatički nepismeno.”

„Tko je nepismen! Ima li nepismenije generacije od ove takozvane informatički pismene!? Pa ti imbecili jedino se znaju izražavat žutim kružićima i engleskim skraćenicama uskraćenih za mozak! Za te informatički pismene trebalo bi danas pisat knjige koje umjesto rečenica imaju žute kružiće, smajliće!” Mandić uzima još knjiga s pisaćeg stola. I njih mi baca na noge.

„Da se počnu pisat takve knjige vi biste izgubili posao, honorar. Književni kritičari postali bi nepotrebni.”

„Pa šta! Bio bih pošteđen čitanja knjižurina svih ovih domaćih autora, spasio bih se!”

„Molim vas, odvežite me, jako mi se piša od svih onih rakija.”

„Odvezat ću te kad dođe policija.”

„Zašto policija!?”

„Jer si se lažno predstavljao kao popisivač.”

„Ali ja jesam popisivač!”

„Ajde molim te, ti si popišač”, Mandić se vješto poigrava riječima, kao kad je Aralicu umjesto klasik nazvao kvasik.

U gaće mi bježi par kapi mokraće.

„Ako si popisivač pokaži kovid-potvrdu. Svi popisivači moraju imat kovid-potvrde.”

A, u kurac, prolazi mi kroz misli, zaboravio sam da je Mandić napisao knjigu o svim vrstama krimića. Upravo me doveo pred zid kao iskusni detektiv zločinca. Nemam izbora, moram okrenut ploču, pokušat se nagodit.

„Okej, razotkrili ste me. Ali morate znat moje motive, siromašni sam hrvatski pisac, ovo mi je bio jedini način da se najedem zdrave, domaće hrane. Morate me razumjet. Pa pisali ste kako padate u očaj kad vam žena ode na put, pa ne možete pojesti ništa na žlicu…”

Mandić širom rastvara vrata sobe.

„Slavice, jel čuješ ovo?”

„Nemojte me predat policiji. Evo, nudim se da idućih šest mjeseci umjesto vas čitam knjige domaćih pisaca. Vama onda ispričam radnju, opišem stil, napravim karakterizaciju likova kao nekad za lektiru. I vi samo onda nakucate kritiku. Šest mjeseci ne biste morali čitat domaće pisce, ja bih umjesto vas nosio taj križ…”

„Ti da mi čitaš knjige?”

„Mogao bih vas i iskupit u očima mladih pisaca. U Kroli su mi ispričali da su od Viskovića tražili da vas izbace iz Društva pisaca jer ste kritikom knjige Dine Pešuta napravili štetu LGBT zajednici… Dopustite da umjesto vas napišem panegirik novom romanu Nore Verde. Ona je također dio LGTB zajednice, a kužim sve u vezi homoseksualizma.”

Mandić gleda u svoje uramljene fotke na zidu kao izvješene potjernice. Čini se da su ga moje riječi natjerale na razmišljanje. Evo Slavice na pragu sobe. Govori Igoru da odmah mora mačkama po hranu, kruli im u crijevima. On se prenuo iz razmišljanja. Uzima jaknu sa stolice. Slavica ga ispraća do lifta. Onda se vraća u sobu.

Odvezuje me hitrim pokretima. Govori mi:

„Brzo otiđi. Igor zna biti nemilosrdan prema mladim piscima, ja znam koliko vam je danas teško. Internet vas je dotukao.”

Naglo ustajem. Ruke i noge su mi utrnule. Čekam da mi krv ponovo prokolala žilama.

Dok užurbanim korakom napuštam stan, Slavica mi u ruke gura svježe ispečene buhtle. U salvetu ih je umotala.

Spuštam se liftom u prizemlje. Vani ne mogu izdržat, sjedam na klupu na Trgu Francuske, halapljivo odmotavam još tople buhtle. Žvačem ih i razmišljam kako život ponekad oponaša lošu književnost. U romanu s ključem „Forsiranje romana rijeke” Dubravka Ugrešić napisala je poglavlje u kojem feminističke književnice zavežu Mandića za krevet i prijete da će mu škarama oderat kurac jer je njihove romane nazvao lošom, kuhinjskom književnošću.