Ona bogatunka Rina s Vrhovca koja je luda za mojim kolumnama, knjigama, u rano jutro banula mi je u daščaru u Todorićevu vinogradu u kojoj živim zadnja dva mjeseca i u kojoj je jebeno vruće. Puna sućuti rekla mi je kako sa suzama u očima čita kolumne u kojima se žalim kako si zbog skupoće ne mogu priuštit dolazak na more. Ponudila mi je da s njom i njezinom rođakinjom iz Minhena odem još danas na Brač. Ona tamo ima kuću u kojoj je boravio i pisao barba Smoje kad su ga, kao Ovidija, protjerali iz Splita na otok zbog nekakvih tekstova o Slobodanu Miloševiću. U toj kući, rekla je, još ima dlaka njegova psa Šarka o kojem je šarao čuvene “Pasje novelete” u Feralu. I bez tog vabljenja Smojom odletio bih s njom u ljetnu bajku na Brač.

I fakat bi sve bilo kao iz neke bajke da ta njezina rođakinja iz Minhena nije sa sobom povela psa veličine teleta, njemačku dogu kojoj je stalno curila slina iz krvavo crvene gubice. A ja sam se s njom morao gužvat na zadnjem sjedištu u autu. Svaki put kad bi dogusina zatresla glavom, slina bi još se raspršila po mojoj majici, kratkim hlačama, licu. Već kod Karlovca izgledao sam kao da sam sudjelovao na gej orgijama na kojima su svi svršili po meni.

Sav taj slinavi užas doživljen na putu u trenu mi se izbrisao iz glave kad smo napokon stigli u bajkovitu kuću u Supetru na Braču. Lagana zapuštenost davala joj je dodatnu čar. Iz nje si mogao pljunuti do plaže. Odmah sam se otišao baciti u more da sperem sa sebe svu tu doginu slinu. A onda sam, osvježen, pomno proučavao kuću u kojoj je Smoje pisao “Pasje novelete”. Pomislio sam kako bih ja ovdje mogao pisat Dogine novelete. U sobi na katu u kojoj se još nalazio stol na kojem je pisao Smoje spazio sam nokat na tepihu. Starački, zadebljani, lagano požutjeli nokat. Nisam sumnjao da je to nokat pokojnog Smoje. Pažljivo sam ga pincetom, kao krila rijetkog leptira, podigao s tepiha i još pažljivije ga položio u praznu kutiju šibica. Odlučio sam ga nositi sa sobom kao talisman koji će mi pomagat kad god mi ponestane inspiracije za pisanje.

Kad sam se raspakirao, Rina je došla po mene u sobu. Nježno me vrhovima prstiju pogladila po neobrijanom obrazu, pozvala na ručak. Na brzinu sam obukao košulju, bermude, pa smo se spustili na rivu. Tamo nas je čekala Rinina rođakinja s dogom. Pozlilo mi je kad sam ponovo vidio tog psa. Na rivi ju je na tankoj, crvenoj uzici potezao kako bi mu došlo, na sve strane. Njemica je izgledala kao da, privezana za gliser, skija po moru.

Postarije Bračanke glasno su i zlobno komentirale nju i psa na rivi. Pogotovo kad se doga posrala nasred rive.

“Đava odnia te današnje žene! Jedva jedno dite imaju, al zato svaka ima po dva, tri pasa! Pa ih nama dovode da nam tu seru, pišaju!” glasno je izgovorila jedna od tih ljutitih bračkih žena, strijeljajući pogledom dogu.

Njemici su trebale četiri vrećice da pokupi ta govna, baš kao da se pravo tele istovarilo.

Ali to je bilo ništa naspram jada koje nam je pseto priuštilo na terasi čuvenog restorana Palute na samom kraju rive. Dolazili su ovdje svi viđeniji Bračani. Stol do nas sjedio je bivši HDZ-ov ministar Lovro Kuščević s nekim, bit će, poslovnim kolegama. A dva stola od nas neka žena, očito strankinja koja je sa sobom također dovukla nekakvog psa ne baš miroljubive fizionomije. Ajme ludila kad je taj njezin pas zarežao na dogu. Doga je Rininu rođakinju dva metra odvukla prema tom drugom, ratobornom psu. Pritom je zamalo sa stolice srušila Lovru Kuščevića. Dogi je od režanja toliko prskala slina iz gubice da je jedan iscjedak završio i na Kuščevićevoj kokotici. Njemica je krajnjim nadljudskim naporima zauzdala dogu da se na terasi ne pokolje s tim drugim psom. Kuščević se izbezumio od stresa. Rininoj rođakinji govorio je da je odmah treba tužiti jer takvog ogromnog, opasnog psa vodi po rivi bez brnjice i još ga u restoran dovodi. Rina me trknula nogom ispod stola.

“Kakav si ti to muškarac… Tretiramo te kao kralja, vozimo te na more, a ti nisi u stanju jadnoj ženi pomoć, zauzet se za nju…” izgovorila je tiho, ali ljutito.

Podigao sam se, prišao Kuščeviću.

“Molim vas kao Boga da ne prijavljujete policiji. Evo, moja prijateljica zaklela se da će odmah danas naručit brnjicu iz Splita.

“U redu je, ajde, samo držite tog pasa što dalje od mene.” Kuščević je salvetom obrisao slinu s kose.

Osjećao sam kao dogino govno na suncu. Tu pred svima moram se ponižavat, ispričavat HDZ-ovcu kojeg su zbog mešetarenja sa zemljištem na Braču morali izbacit iz Vlade. Plenković se za njegov ostanak borio do zadnjeg daha. Dakle, ja se tu moram ispričavat zbog nekakvog psa, a kad su se svi ti ministri uhvaćeni u aferama ispričali nama, hrvatskom narodu!?, kipio sam u sebi. Žive i dalje kao bubrezi u loju, ništa im ne fali. Ne bih se čudio da se za koji dan i ministar Filipović nakon afere s plinom dođe odmarat ovdje na Brač. Pa ću se još i njemu morat ispričavat ako ga zaslini dogusina. Ipak na kraju skupo plaćam svoj boravak u Supetru. Smoju njegov dobri, poslušni Šarko nikad nije na Braču uvaljivao u ovakve nevolje, da se zbog njega morao ispričavat mrskim mu hadezenjarama.

Poslije sam na rivi bacio Smojin nokat u more. Nije mi donosio sreću, a još manje inspiraciju da pišem Dogine novelete. Nadam se da je ovo zadnje što sam pisao o tom prokletom psu.