Na povratku iz Varaždina utrčao sam u stan i u dnevnoj sobi zatekao Juričana kako sjedi u fotelji, pije džin-tonik i na laptopu montira nekakav film. Po tepihu je na sve četiri noge hodao mlađi, dugokosi tip dlakavih prsa. Na sebi je imao samo gaće, ali toliko razvučene da mu je preko ruba provirivao glavić boje cikle. U kutu sobe bila je postavljena limena zdjelica s vodom.

“A, stigao si…”, Juričan podigne pogled s laptopa.

Ovo je bilo gore od svega što sam očekivao. Juričan mi je nakon Bandićeve smrti prijetio da će mi uzet stan i preuredit ga u prostoriju za orgije. Ni na kraj pameti nije mi bilo da će to stvarno napravit. Moje stvari još su u stanu, a on je već, sudeći po ovom tipu s bodljikavom ogrlicom oko vrata, priredio sadomazo orgije. Kad sam malo došao do zraka, poviknuo sam:

“Susjedi su mi javili u Varaždin da si mi provalio u stan! Ako se ne makneš pozvat ću Bojse iz Donje Dubrave! Zaboravio si da je Možemo! izgubio vlast u Donjoj Dubravi, ovaj stan je na njezinom teritoriju! Ovdje i dalje složno vladaju HDZ i Bandićeva stranka!”

“Sav se tresem od straha”, Juričan mi pokaže ruku koja se uopće nije tresla.

“Provalili ste mi u stan!”

“Ne kriči, nitko ti nije provalio. Ušao sam legalno. Ovo je stan u vlasništvu grada Zagreba. U poglavarstvu sam dobio ključ. Prije bi se moglo reći da si ti prije tri godine provalio u ovaj stan. Rekao sam ti već, USKOK ima snimku na koji si način ovamo uselio, pajdo. Bandiću si u bijelom salonu recitirao pjesmu o njegovu peseku Rudiju i on ti je dodijelio za taj tvoj pjesmuljak ovaj gradski stan. Bez ikakvog natječaja, bez ikakve procedure.”

“Nije samo zbog pjesme! Ja sam objavio četiri knjige! U britanskom Gvardijanu prije pet godina proglašen sam za najboljeg pisca Zagreba!” pokažem na svoje knjige na polici ponosno kao farmer na kokošja jaja.

“Nova gradska vlast ima svoju umjetničku komisiju. I ta komisija smatra da za svoje drkotine nisi zaslužio dobit ni kontejner za smeće, kamoli stan. Postoje istinski umjetnici koji su godinama gladovali, živjeli u bijedi dok ste vi Bandićeve ulizice dobivali gradske prostore, ateljee, knjižare. Evo, na primjer Prle… Godinama šikaniran, a Vlasta Delimar smatra ga jedinim od najboljih pazinskih suvremenih umjetnika…”, Juričan pokaže na tipa koji je na podu režao na mene.

“Prle? Nikad čuo za njega. Čuo sam samo za Prleta iz Otpisanih… “

“Da, dugo je i ovaj bio otpisan. A sav svoj život posvetio je umjetnosti, od svog života napravio je umjetnost. Zarekao se da će živjet i ponašat se kao pas sve dok na ovim našim prostorima ponovo ne zavlada komunizam”, Juričan podraga Prleta po glavi.

“Doveo si mi u stan nekog jebenog konceptualca! Kojima je umjetnost kad hodaju goli po gradu, režu si kožu s lica, pišaju po saboru ili glume životinje!” grunem.

Bandić je nekako uspio s proračuna skinut konceptualce i sad ih Možemo! vraća u igru. Opet će za svoje konceptualne pizdarije dobivat od Grada lovu, stanove, prođe mi kroz glavu. Pa još više popizdim. Izderem se:

“Miči mi van to svoje konceptualno pseto! Vodi ga Urši Raukar, ona uz stanove i kuće ima u vlasništvu i čitavu šumu! Neka u toj šumi živi kao divlji pas, a ako bude dobar možda u Uršinoj šumi umjesto Štrumpfova ugleda i partizane koji će drugi put osvojit Zagreb i vratit mu komunizam!” u bijesu sam zamahnuo nogom prema Prletovoj guzici, ali Prle je poskočio i zube mi zario duboko u meso iznad gležnja.

Vrisnuo sam od bola, užasa.

“Ti si njega prvi udario nogom. Sve sam snimao. Ako namjeravaš podnositi ikakve tužbe”, Juričan pokaže na kamericu na laptopu.

Na nozi mi je ostao otisak Prletovih zubi. Dohvatio sam s ormarića bocu rakije, moram dezinficirat ranu. Prvo sam malo otpio da se smirim, vratim hrabrost.

“Neće vam ovo samo tako proći… U medije ću dat da nova vlast u gradu izbacuje ljude iz stanova!” trljao sam rakijom bolnu nogu.

“Tko te izbacuje? Samo si dobio sustanara. Zašto bi se ti solo baškario u čitavom stanu koji pripada Gradu? Ovdje ima dvije sobe. Onu jednu ionako si zatrpao smećem, i to sam snimio”, pohvalio se Juričan.

“Radite iste stvari kao nekad partizani! Tako su tu zagrebačkoj gospodi nakon rata u stanove uvaljivali seljake s Korduna, namjerno u jednom stanu izmiješali gospodu i seljake…”

“Pa i ti se seljak. Iz Đakova si došao i mislio si kao Škoro da ćeš uspjet prodavat spiku u Zagrebu. Ali vidiš kako to završi. Škoro se podvijenog repa vraća poražen u Slavoniju. Baja nije više mogao trpit da ga izruguje urbana ekipa, pa preko Fejsbuka uvrijeđeno dao ostavku, neće više bit na čelu Domovinskog pokreta. Provincijski san o osvajanju glavnog grada brzo se pretvori u noćnu moru. Nadam se da ćeš i ti uskoro odustat od Zagreba i vratit se u svoje Đakovo. Umjesto Ministarstva kulture počni obilazit Ministarstvo poljoprivrede, neka ti dadu neke poticaje. Ili još bolje, možeš kao kmet radit na Škorinoj zemlji”, Juričan se počeo demonski cerekat.

Nakon prvotnog užasa, trudio sam se sagledat pozitivne strane ove situacije. Koliko god je gadno, ipak još nije sve izgubljeno. Ipak imam pravo još na jednu sobu u ovom stanu. Bolje i to nego ulica. Ili plaćanje nekakvog podstanarskog sobička u Čehima. A najgora opcija mi je povratak u Đakovo, tamo bi morao neki kurac radit.

Zakoračio sam prema svojoj sobi. Za mnom je na sve četiri puzao Prle i glasno lajao kao što su psi na mog djeda Baju kad bi se pijan vraćao iz gostionice Hajduk, u kojoj je alkoholom je liječio traume od Bleiburga. Kao što pjeva Tomson: “Moj dida i ja, drugo vrijeme ista sudbina.”