Banuo sam Vedrani Rudan u Vintidž na promociju knjige. Prije nastupa rekao sam joj da ću svima ispričati kako me iskoristila i šutnula. Svi mladi će je zamrzit. Kao starija, iskusnija i bogatija zavela me u prodavaonici cipela u kojoj sam kupovao Kroksice na sniženju.

Vedrana se vidno uznemirila. Okupljena ekipa pogledavala je prema nama. Jedna novinarka došla je do Vedrane, pitala da li sam ja taj njezin novi, mlađi frajer? Može li nas fotkat? Vedrana je panično odvratila da nisam.

“Šta mislite da imam tako loš ukus!?” obrecnula se.

Time me dodatno ponizila, ali i razjarila. Već sam krenuo novinarki istrkeljat svoju stranu priče, ali Vedrana me povukla u stranu, pitala što želim za šutnju.

“Ne znam… Neku novu poziciju, dodatni angažman koji će me učinit vidljivijim u javnosti. Sve ono što sam želio dobit ženidbom za tebe…”

Ona se zamislila.

“Dobro, u redu. Nakon promocije vodim te kod Gorana Milića. Do mene je došla informacija da njegova supruga Ana postaje nova ravnateljica HTV-a sad nakon što su uhitili Bačića. A glavna urednica bit će Tončica Čeljuska… Napokon će žene zavladat HTV-om i pokorit sve te muške strvinare, vratit im sve što su morale trpit dok su oni vladali…”

“Tončica!? Pa to je jebeno, znam je iz Špara u Utrinama!”

“I nju si pokušao zavest iz koristoljublja?” smrkne se Vedrana.

“Ne… Uostalom, ti si mene zavela. Ja ne znam zavodit.”

“Pusti sad te pizdarije. Kod Milića se ponašaj kako treba i dobit ćeš neku poziciju, valjda. A sad dok ja odrađujem ovu promociju, ti otiđi i nabavi jastoga kako znaš i umiješ, samo ne u tom Šparu u Utrinama”, naloži mi Vedrana.

“Otkud meni pare za jastoga?” zgroženo ću.

“O, vi mladi, stvarno ste mizerije. Ne znam kojoj budali uopće padne na pamet petljat se s mladima i siromašnima. Znači za jastoga ti moram ja dati od svoje male mirovine…”, Vedrana izvadi novčanik iz torbice.

Neodlučno uzmem novac.

“Ali taj jastog može se protumačit kao da nosim mito Miliću. Pa ovaj bivši ravnatelj HTV-a je baš zbog toga završio u zatvoru, nosio je mito Bandiću ne puno veće od cijene jastoga”, protisnem.

Vedrana uzdahne.

“Šta ću ja s tobom, kakvu sam si to bijedu nakopala na vrat.”

Dok je ona odrađivala promociju, ja sam nazvao masteršefa Matu Jankovića, sjetio sam se da je nedavno otvorio peškariju u Zagrebu. Molio sam ga da mi proda jastoga.

“Pa dođi u peškariju, dobit ćeš jastoga, uđi na stražnja vrata i skini hlače, dobro se naulji ribljim uljem…”, odvrati veselo Mate.

“Ma, pravi jastog mi treba.”

Nakon sat vremena promocija je završila. Taman kad sam s Vedranom trebao skoknut u Matinu peškariju po jastoga za Gorana Milića, zazvonio mi je mob. Na ekranu je pisalo: Faking Juričan. Javim se. On odmah u cerek:

“Ahahaaa, u kurcu si teškom, Uskok te snimio u Bandićevom Bijelom salonu kako recitiraš pjesmu o njegovom psu Rudiju… Imaju dvije snimke, jedna di ti Kumek kaže da pjesma nije dovoljno dobra, da je prepraviš, pa onda druga snimka kad ponovo dolaziš i opet mu recitiraš naglašavajući rime jer Kumek jedino rime poštuje u poeziji… A onda Kumek uzima slušalicu i zove nekog da ti sredi stan u Dubravi, onaj koji je ostao prazan nakon Vesne Parun. Ahahaa, šupčino, kako ćeš najebat. Svi umiru od smijeha na tvoju šupačku recitaciju pjesme o Rudiju, glas ti je drhtao kao pioniru koji sa štafetom u ruci recitira pred Titom pjesmu o Titu, ahahaa!”

Mobitel mi isklizne iz ruku. Pozlije mi. Izgubim svijest. Priberem se nakon šta me Vedrana ispljuskala po licu.

“Šta je, sad si se počeo i padat u nesvijest ko neka anemična djevica na spomen kurca”, ljutito će Vedrana.

Nisam joj imao snage reći što se događa. Pred očima mi se vrtilo ono kad sam s isprintanom pjesmom o Rudiju išao kod Bandića u Poglavarstvo žicat stan. Rekao mi je da ne ulazim na glavni ulaz, nego na posebni, tajni ulaz koji se nalazi u podnožju Poglavarstva. Ulazi se na željezna vrata kroz koja se inače izbacuje smeće. Na taj način izbjegavalo se da budeš evidentiran kod portira na glavnom ulazu. Tko zna tko je sve ulazio kroz taj tajni ulaz i tko je sve snimljen u Bijelom salonu? Sigurno i hrpa ovakve boranije poput mene.

Kad se uđe na tajni ulaz, popne se odmah treći kat. Prođe se hodnikom iznad ambisa, uđe se u sobu Bandićeve tajnice, a onda kod Bandića. On u Bijelom salonu sjedi zavaljen u bijeloj fotelji i najčešće kroz prozor gleda prema Lisinskom. Iznad njega na zidu velika fotografija Rudija. Ti onda sjedneš za mali okrugli stolić i kreneš ulizivat se, žicat. Ako si ga uspio udobrovoljit, Banderas podiže slušalicu na telefonu i u sekundi dobiva sve bitne ljude u gradu, koga god trebaš, od ministara nadalje. Uza svu muku, preplavile su me lijepe uspomene na taj Bijeli salon. Kad mi je Bandić jednim jedinim pozivom sredio stambeno pitanje u Zagrebu i još uz to izrekao par kurtoaznih pohvala mojem pisanju.

“Ajmo, moramo kod Milića, jesi naručio tog jebenog jastoga?” trgne me Vedranin opori glas.

“Nejdemo po nikakvog jastoga, niti mi treba Milić. Sad mi treba neki najbolji advokat u državi”, tjeskobno ću.

“Pa to je moj muž”, ispali Vedrana.

Na to mi se još više smrači pred očima. Na kraju ću stvarno se morat ulizivat njezinom mužu da me besplatno brani u aferi “Bijeli salon”. Prvi put u životu uspijem neku ženu privoliti na preljub i onda to završi tako da potpadnem pod vlast njezinog muža. Pa ne mogu bit toliko glup i uzet njezinog muža za advokata. On bi me branio tako da dobijem na kraju doživotnu robiju. Možda najbolje da kao braća Mamić zdimim u Bosnu i Hercegovinu dok još imam lufta. Ali kako bih onda viđao svoju mamu? Ne, ostat ću tu.