Odmah po ulasku u tunel Grič žena u uniformi posjela nas je na klupe i ponudila čašicama rakije. To mi se svidjelo, opustilo me. Do mene je sjedio moj poznanik Rufi. Taman sam zaustio pitat gdje je glumac Enes Vejzović koji mi je obećao pred tunel Grič donijet cigare s promocije moje knjige. Ali uniformirana nam je naredila da nastavimo hodat.

Našli smo se pred najlonskim zastorom. Glumac Vili Matula mi je glavom pokazao neka ja uđem prvi.

Iza zavjese ugledao sam tipa u dugačkom kožnom šinjelu kakve su nosili udbaši. Kad nam se tip približio, shvatio sam da je to Stazić, ali nisam mogao skužit koji je to točno od braće Stazić, onaj saborski zastupnik ili njegov brat blizanac. Zadrhtao sam. Pogotovo kad sam se sjetio grozomorne epizode koju sam s braćom Stazić imao ljetos na Brijunima, pisao sam o tome u jednom od ljetnih brojeva Nacionala. Stazić (ne znam točno koji) okretao je brojeve na crnom telefonu kakvim su se KGB-ovci služili u doba Hladnog rata. Onda se počeo Rufiju i meni prezirno obraćat, ispitivat nas jesmo li spremni za sve što nas čeka. Nisam imao pojma što točno hoće od nas. Počeo sam se lagano osjećat kao u noćnoj mori. Natjerao nas je da na ruke navučemo nekakve smrdljive plastične rukavice. Onda je meni naredio da moram izabrat između crvene i plave medicinske bočice. Izabrao sam crvenu jer sam mislio da će se Matuli ta odluka svidjet. Čitavo vrijeme pratio me čeličnim pogledom. Svaki njegov pokret odavao je pritajenu agresiju.

“Dobro zapamtite sve podatke koje sam vam rekao! Ajde, gubite se!” viknuo je Stazić na Rufija i mene.

Zapao sam još u težu paniku jer nisam zapamtio ništa od Stazićevih nebuloza koje nam je izgovorio.

U idućoj prostoriji dočekala nas je glumica Mada Peršić u kratkoj, doktorskoj kuti. Demonski raspojasano cerila nam se, vrištala u facu. Poput opsjednute djevojčice rugala nam se da ćemo svi umrijeti. Kad sam joj se pokušavao obratiti kao staroj poznanici, grubo me odgurivala. Matula se zadovoljno smješkao gledajući njezinu agresivnost. Onda me uzela za ruku i odvela do bolničkog kreveta na kojem su se ispod najlona nazirali ljudski obrisi. Natjerala me da crveni sadržaj i bočice prolijem po krevetu. Kad sam to napokon učinio, počela je vrištati da sam upravo ubio čovjeka. Kakvo je ovo prokleto ludilo!?

Pojavio se neki tip također u bijeloj kuti i potjerao nas prema idućoj prostoriji. Za mnom je odjekivao Madin vrištavi glas: “Ubojico! Ubojico!”

U novoj prostoriji na sredini sam ugledao nekakav grozomoran kavez osvijetljen neonom. Neka silueta je unutra zapomagala kao da se porađa. Matula me pogurnuo prema kavezu. Kad sam se približio, vidio sam da je to unutra glumica Tara Rosandić. Gledala me tugaljivim, izbezumljenim očima i uvjeravala me da ona ništa nije skrivila. Nisam mogao vjerovati u što se to pretvorila… Ona koja mi se prije činila najpribranijom glumicom hrvatskog glumišta. Uvijek pomno, pomalo konzervativno dotjerana, sad je tu kao neka golema, radioaktivna beba, puzala u hlačama napravljenim od vreće za krumpire. Zapao sam u neurotični smijeh.

Matula me gurnuo dalje, u novi krug ovog tunelskog pakla. A tamo sam se pak trebao oženit za glumicu Tenu Brankov. Nekakav antipatični Gavelin glumac iznebuha nam je upriličio vjenčanje. Koliko god sam bio užasnut, pomislio sam da mi je ovo savršena prilika napokon se oženiti, pa makar i pod ovakvim uvjetima.

“Udaše mi moju Tenu…” drhtavim glasom zapjevušio je Rufi koji je bio zateleban u tu glumicu i zbog nje pogledao hrpu dosadnih predstava.

Da, oženit ću Tenu, a onda je izbavit iz ovog gričkog Hada kao Orfej Euridiku. A Tena, bijela u faci kao da su je maturanti brašnom zasuli, fakat je izgledala kao mrtva Euridika. Još je na glavi imala ofucani, prašnjavi veo.

Taman kad je trebao pročitat bračne zavjete, antipatični glumac počeo je kao kerber režat na Tenu da se nije uopće pripremila za svadbu.

“Smrdiš!” vikao je, tjerajući je dublje u tamu tunela.

A onda je Rufija i mene potjerao na suprotnu stranu, u novu prostoriju. U kojoj je bio mrkli mrak. Oprezno smo hodali nekoliko metara. Sa svih strana začuli su se krici, zapomaganja, plač. Nepodnošljivo. Netko je upalio prigušeno svjetlo. Ispred sebe smo ugledali asteničnu pojavu okovanu lancima. Glumac Nenad Cvetko! Suznih očiju kršio je ruke pred nama i tihim, prelijepim, izmučenim glasom molio nas da ga ne zaboravimo kad izađemo iz tunela. On mora tu ostati, a mi imamo tu sreću da smo slobodni. Neka mu obećamo da nas može posjetiti ako ga ikad ponovo puste među ljude.

Matula nas je gurnuo kroz tamnu zavjesu. Naglo smo se obreli u Radićevoj. Obični ljudi oko nas, kao da se ništa ne događa. A meni još pred očima Cvetkovo lice obliveno suzama. Jadni, dobri Cvetko! Što su mu to napravili! Matula mi se cinično smješkao. Zamračilo mi se. Skočio sam na Matulu, s obje ruke stisnuo mu vrat kao piletu.

“Prokleti bili! Tako ste se vi iz Možemo dosjetili riješit problem Gavelinih glumaca koji nemaju više svoje kazalište! Zatvarate ih u tunel Grič kao u Gulag, skidate ih jednog po jednog s gradskog proračuna!“

Do mene je iz smjera Krole dotrčao Enes Vejzović s kutijom cigara u ruci. Uz pomoć Rufija odvojio me od Matule, uvjeravao me da je to što sam vidio bila njegova predstava „Obavezan smjer“, a ne jebena stvarnost.

“Pa u drugoj poruci sam ti poslao sve o toj interaktivnoj predstavi u koju se ulazi u grupama od po troje ljudi… I podvukao da ćete ti i frend bit u grupi s Matulom…”

“Sranje, na svom šugavom mobitelu ne mogu otvarat poruke veće od 185 kilobajta…” protisnuo sam, pa se krenuo ispričavat Matuli koji je još hvatao dah.