Podigao sam šaku u zrak kao Senf na predizbornim skupovima i uzviknuo: ‘Za Novaka i Krista protiv diktature novih komunista!’. Željka Markić protrljala je male ruke kao vjeverica nad orahom
Na svom Fejsbuku poslao sam podršku ocu tenisačkog velemajstora Novaka Đokovića skoro u istu sekundu kada mu je podršku poslao i hrvatski europarlamentarac Ivan Vilibor Sinčić i time kao da smo postigli neko pobratimstvo lica u internetskom svemiru. Moj Fejsbuk status odjeknuo je sve do Srbije. U inboks su mi pljuštale poruke oduševljenja iz Srbije. Dobio sam hrpu poziva da dođem po Šumadiji dudat njihovu čuvenu rakiju dudovaču. Osjetio sam zanos kao Tin Ujević kad je pred gomilom dugova iz Zagreba zdimio u Beograd. Evo tog mog statusa koji mi je donio toliko ljubavi od braće Slavena:
“Poštovani gospodine Đokoviću, ganulo me kako se lavovski borite za svog sina dok bi mog starog bolio đoko i da me zatvore na farmu sa svinjama i smradnim kengurima u toj prokletoj Australiji. Mislim da ste svim očevima na Balkanu ali i svim očevima u svijetu pokazali kako se treba do koske borit za svoje sinove. Posebno mi se svidjelo kad ste njegovo trpljenje usporedili s trpljenjem Isusa Krista. Mene je moj otac uspoređivao s Kristom samo kad bi mi remenom prijetio: `Prebit ću te ko Isusa!`. No, pustimo mene i moje rane jade. Ako vašeg sina ne puste iz azila za emigrante još koji dan, sjedam na autobus i dolazim na prosvjede koje organizirate u Beogradu. Tanak sam sa smještajem, ali znam da to nije nikakav problem. Uz sina najvećeg svjetskog tenisača volio bih da dobijete i posinka, najvećeg hrvatskog pisca suvremenog. Vaš predsjednik Vučić to bi sigurno cijenio, odnosno cenio. To da su Srbi nakon Andrića Hrvatima maznuli još jednog velikog pisca. Ćirilicu znam čitat samo ako nisu pisana slova, a vrlo brzo bih je mogao naučit i pisat. Ćiril i Metod moja su metoda, budite pozdravljeni, predragi gospodine, Hristos se rodi!”.
Ali dan poslije uslijedile su i negativne posljedice. I to u vidu poziva mog vlastitog starog. Uznemirenim glasom rekao mi je da je hitno stigao u Zagreb. I kao uvijek kad je u Zagrebu, odsjeda u prostorijama udruge U ime obitelji. U doba šatorašenja tamo ga je Željka Markić upoznala s Anom Karamarko, Ana mu je dala gomilu robice za njegova novog sina kojeg je naštancao kamenjarki iz Oćestova s kojom je prosvjedovao u šatoru u Savskoj. Pa nije ni čudo da ga za mene boli đoko, dobro sam to napisao starom Đokoviću. Ja sam mu samo bio ružni podsjetnik na propali brak sa ženom koja mu je žderala živce, pogotovo u trenucima kad je plakala za Jugoslavijom protiv koje je on početkom devedesetih ustao s puškom u ruci.
U prostorijama U ime obitelji stari me dočekao sa svojom mentoricom Željkom Markić. Sve to nije slutilo na dobro. Čim me ugledao, starog su obuzeli bjesovi.
“Kad ćeš mi prestat zakucavat čavle u križ, skote!”
Pomislim kako je stari od Đokovića istim tim izrazom nazvao onog australskog Capaka. Hajde da barem nešto imaju zajedničko njih dvojica.
“Što je bilo?” upitam.
“Novinari su me zbog tebe sinoć zvali! Neka Diana Roko s HTV-a! Pitala me kako se osjećam nakon što me vlastiti sin gadno ocrnio pred čitavom Hrvatskom i Srbijom!” starom su frcale sline iz zubala.
“Ma, ona uvijek pretjeruje, nije bilo ništa strašno.”
“Žalio si se ocu Novaka Đokovića da sam te tukao ko Rimljani Isusa! Pa majku ti…”, stari nije završio psovku jer ga je Željka Markić prijekorno pogledala.
“Tvoj otac ima pravo biti ovoliko ljut, bijesan… Jesi li svjestan što si napravio? Izvrgnuo si ga ruglu pred Srbima koji sam čekaju da naše branitelje prikažu kao nasilnike. I ti im glavu svog oca izručiš na pladnju kao Herod glavu Ivana Krstitelja”, Markić je, očitavajući mi bukvicu, pokazala zavidnu biblijsku erudiciju.
“Poštuj oca svoga, u Bibliji piše! Nepoštovanje oca svoga smrtni je grijeh!” prikačio se i moj stari kao lišaj na Bibliju.
“A zašto nije smrtni grijeh kad otac ne poštuje sina?” upitao sam Željku Markić.
“Pa ne znam. Ne piše u Bibliji…”, smeteno će ona.
“Ne moramo se držat samo onog što piše u zakonu i Bibliji! Novak Đoković usprotivio se novopropisanim zakonima rigorozno diktatorskog australskog stožera protiv korone! Baš kao što su se, gospođo Markić, vaši iz Domovinskog pokreta usprotivili diktaturi Božinovićeva stožera! Trebali bi mi čestitat što sam pružio podršku Novakovu ocu, a ne mi tu držat prodike! Novak se bori za slobodu svih nas koji nismo htjeli primit cjepivo, odnosno ćipivo kao ga naziva don Kaćunko”, pokazao sam na uramljenu fotku don Kaćunka obješenu o zid u dnu prostorije.
Onda sam podigao nejaku šaku u zrak kao Senf na predizbornim skupovima i uzviknuo:
“Za Novaka i Krista protiv diktature novih komunista!”
Željka Markić ponizno se pogurila u ramenima, protrljala male ruke kao vjeverica nad orahom.
“Vama u tom smislu, mladiću, moramo dat za pravo. Ali zaboravljate da je u svojim osudama australskog stožera Đokovićev tata izjavio i to da Srbija nikada nikog nije napala.”
“Nitko nije savršen”, odsjekao sam.
Markić se uzvrpoljila, krenula lamentirat da je u ovim užasnim vremenima najvažnije da se sinovi ne okreću protiv svojih očeva i obrnuto i da se u tome mi Hrvati zbilja moramo ugledat na obitelj Đoković. Onda je predložila da ja napišem novu objavu na Fejsbuku u kojem ću se ispričati svom ocu.
“U redu. Ali neka se on prvo ispriča meni što me nikad nije poštivao, branio…”, pokažem na starog.
“Marš! Ispričat ću se ja tebi remenom! Očito nisi dovoljno dobio kad je trebalo! Prebit ću te ne kao Isusa, nego ko kengura u kupusu!” stari se mašio za svoj vojnički remen.
Poskočio sam u naručje Željke Markić kao mali kengur pred opasnošću u tobolac svoje majke. Stari je zgađeno odmahnuo rukom i otišao u kafić trgnut jednu ljutu da se smiri.
Komentari