Uvijek kad mi se u gradu pripiša, obavim to u grmlju iza zgrade HAZU-a. Zelenilo je tamo gusto, nitko te ne vidi. Barem je tako bilo do jučer. Dok sam se olakšavao, neki mi je metuzalem banuo s leđa, izderao se:

„Magarče jedan! Kako te nije stid mokrit po ovoj zgradi u kojoj obitavaju najveći umovi Hrvatske!?“

Pogledao sam ga preko ramena. Sivkasta, rijetka kosa paučinasto mu se uvijala preko povećih ušiju. Tjeme mu je bilo ogoljeno, posuto madežima, nalik zvjezdanoj karti. Bio sam pripit, nadrkan. Takav sam od kad sam čuo da bi mogli zabranit točenje alkohola ako se razbukta broj zaraženih od korone. A bome se počeo razbuktavat. Čak su i Tramp i Melanija fasovali kovid.

„Stari, po tvom načinu izražavanja reklo bi se da si akademik koji je poput žohara izmilio iz ove memljive zgrade po kojoj pišam.“

„Sram te bilo, fakin jedan, starijima se tako obraćat!“

„Sram tebe bilo. Magarcem si me nazvao. Bezobrazniji si od našeg predsjednika koji ministre naziva magarcima.“

Starčić problijedi na spomen Milanovića. S takvom bojom lica mogao sam ga zamisliti na odru okruženog voštanicama.

„Nije Milanović ministre nazvao magarcima nego namagarčenima, a to je, dozvolit ćete, velika etimološka razlika“, zaškljoca zubalom.

Otresem pjetlića, zakopčam šlic.

„Branite ga ko da ste bančili s njim u Kovačevićevu Klubu… Uostalom, spomenuo je da se s nekim akademicima sastajao u Klubu.“

Metuzalemu se zgrče suhe usne. Zakriči:

„I u Londonu se intelektualci nalaze po klubovima! Pa ih nitko ne uspoređuje s masonima kao nas onaj rashodovani talijanist Raspudić!“

„Pa vi tu iza zgrade HAZU-a imate spomenik jednom masonu“, glavom pokažem na spomenik biskupa Josipa Juraja Štrosmajera.

Akademik utihne.

„Kjubrik je u svom zadnjem filmu prikazao kako masoni na svojim okupljanjima torbaju sve u šesnaest lijepo građene djevojke s maskama. One neke saborske zastupnice izjavile su da su u taj vaš intelektualni Klub dolazile i prostitutke… Jesu li nosile maske kako je odredio krizni stožer?“

Akademiku počne nekontrolirano trzat lijevi kapak.

„Kakve prostitutke!? To je kleveta! Tamo su dolazile fine dame… Jedna je sa mnom raspravljala o Platonovoj ‘Gozbi’.“

„Dok ste se gozbili svježom ribom iz Dalmacije.“

Akademiku se naglo ozari lice, kao Tesli kad bi doživio izumiteljsku epifaniju..

„O, da, riba je bila svježa, tek ulovljena. Nama akademicima riba treba za mozak. Svi smo mi u godinama kad odumiru moždane stanice. Svakim odumiranjem naših moždanih stanica, država puno izgubi.“

„Pa, fino, jeli ste svježu ribu i s jednom ribom raspravljali o Platonu.“

Nije ukapirao moju aluziju. Vjerojatno mu je već previše tih dragocjenih stanica odumrlo. Činilo se kao da ga svladava demencija, onaj trenutak kad se starci raspričaju o nekom događaju iz prošlosti koji im, poput meteora u svemiru, luta po mozgu i samo ponekad zabljesne u pomrčini sjećanja:

„Ta dama s kojom sam pričao o Platonu, sjela mi je u krilo da je bolje čujem. Nikad takvu toplinu nisam osjetio na svojim vječito hladnim nogama. Baš kao da je kolega Galileo Galilej na trenutak spustio komad Sunca ravno meni u krilo da me ogrije.“

Slušajući ga, pomislio sam: Hrvatska napokon ima predsjednika po mojoj mjeri. Predsjednik koji bez kompleksa pred novinarima prizna da je u Klub išao pojesti hranu koju je njegov dalmoški prijatelj mislio baciti. Baš kao što ja radim nakon Božića i Uskrsa. I uz to, taj isti predsjednik oko sebe okuplja u Klubu intelektualce, akademike… Satima drve o umjetnosti, književnosti baš kao ja sa svojim luzerima u Kroli. I onda ga ta ekipa tolko nakljuka književnim raspravama, citatima da mu se u mozgu stvori nešto slično kao u mozgu napaljenovića koji satima bulji u pornografiju na internetu – negdje se mora istresti. Milanović sve to svoje nagomilano znanje istresa pred novinarima koji od posla ne stignu pročitat ni ‘’Ježevu kućicu’’, pa bleje u prazno dok se ovaj, sit i uhranjen, razmeće citatima iz „Ilijade i Odiseje“.

Uzmem akademika pod ruku, izvedem ga na pločnik. Iz zgrade HAZU-a izlazio je akademik Viktor Žmegač. Prošao je pored nas, pa naglo zastao kad je vidio kolegu akademika pored mene.

„Bio je u Kovačevićevu Klubu. I još osjeća posljedice. Teško mu se vratit u stvarnost“, cinkaroški ću.

Žmegač prijekorno pogleda kolegu. Procijedi kroz stisnute usne:

„Ovo što mi ovdje danas proživljavamo podsjeća me na Vajmarsku republiku. Političari, ministri, akademici po mračnim klubovima, kabareima miješaju se s polusvijetom. Nema tko nešto ne piskara, glumi, svira, slika, prosipa ideje o ekologiji, boljem društvenom uređenju. U tom metežu, kakofoniji grakću i vjerski fanatici poput onog Petrova iz Mosta. Svi nešto žele dograbiti prije neumitnog kraja. A znamo što je nastupilo nakon kraja Vajmarske republike…

„Hitler i ekipa. Znam, potanko ste sve te kulturološko-političke komponente ispisali u vašoj knjizi ‘Od Baha do Bauhausa’. Bilo bi maestralno da sad isto tako razradite hrvatske kulturološke prilike od osnutka države do danas. Tu knjigu mogli bi nazvat ‘Od barake do Kluba’. Mislim na onu baraku u kojoj je ustoličen HDZ“, štreberasto ću ulizički. Jako sam cijenio Žmegača, pogotovo njegovu knjigu o njemačkim piscima.

Akademik kojeg sam držao pod ruku tek sad je došao sebi. Svilenkastom maramicom obrisao je čelo. Pa pred Žmegačem, kao vodnik pred generalom izverglao:

„Pripremio sam izvještaj za godišnju skupštinu. Ako je zbog koronavirusa i visoke dobi naših članova ne budemo mogli održati u dvorani Akademije.“

„Održat ćete je u Klubu u Slovenskoj 9“, priklopi Žmegač.