Glumica se prijavila na natječaj za povećanje sisa. Boji se da će ju SVE NJENE FRENDICE ismijat i odbacit. Otišla je na kasting za sapunjaru. Rekli su da je idealna za ulogu, ali ima premale grudi. Zavodnica s grudima veličine šljivinih koštica, to baš i nejde

Cvijeće… Mislila sam da su kavaliri iščezli zajedno sa Žuži Jelinek.”

Široko sam se osmjehnuo.

“Kolegice kolumnistice, molio sam te da se nađemo zbog jedne usluge… Nije za mene. Za moju cimericu. Glumica, kao i ti. Bez stalnog angažmana. Glumi isključivo u neprofitnim predstavama. Sad će u KNAP-u igrat u nekoj Beketovoj pizdariji.”

Mada Peršić naruči novu čašu vina. Sjedili smo u vajn baru što se u Masarykovoj otvorio preko puta Blata. U Blatu su Ujević i ekipa nekad vino pili na litre iz ogromnih staklenki, a ne kao u ovim vajn barovima u kojima ti u čašu u koju slobodno možeš smjestit kišobran, natoče prst vina.

UGLAĐENI KONOBAR DONESE NAM ČAŠE i račun s cifrom od koje mi se smučilo više nego da sam se napio najgoreg zagorskog kiseliša kakav mi se mućkao u boci zaguranoj u širokom rukavu moje kratke, kožne jakne. Mislio sam da ću to vino s Madom pit na klupi iza glumačke Akademije, ali ona me odvela u ovaj vajn bar.

Otpijem štedljiv gutljaj.

“Vidio sam da u kolumnama afirmativno pišeš o natječaju na onom narodnjačkom radiju. Pobjednica dobiva povećanje sisa. Moja cimerica se prijavila…”

“Ma, daj? Glumica koja glumi u KNAP-u prijavila se na natječaj za povećanje sisa. Kuuul.”

“To joj i je bed. Sve njene frendice velike su feministkinje. Boji se da će je ismijat i odbacit kad saznaju. Zbog tog još više troši na alkohol, drogu. Zapala je u tolku besparicu da je otišla na kasting za neku novu sapunjaru. Rekli su joj da je idealna za ulogu, ali problem je što ima premale grudi. Mračna zavodnica s grudima veličine šljivinih koštica, to baš i nejde.”

“Zašto ih ne prijavi za seksizam?”

“Možda i bi da sama odavno ne sanja o većim sisama. Misli da je sve na njoj savršeno osim sisa. Na Glumačkoj su je zajebavali da je doslovno daska koja život znači.”

“Ako joj je želja imat veće cicke da bi samoj sebi bila ljepša, onda je to legitimno.”

“Mislio sam, ti možda imaš neke veze na tom natječaju. Mogla bi se založit za kolegicu”, istresem vino u sebe.

Mada mi se zagleda u oči. Prožeo me osjećaj da mi kroz mutne zjenice, kao kroz prljave prozore jeftinog bordela, vidi nedolične, opscene misli.

“Ti i ona… Samo ste cimeri?”

Zacrvenio sam se poput djevca. Imao sam potrebu sve istresti iz sebe, ali bilo me sram ispričati joj kako smo se cimerica i ja na Valentinovo poljubili baš jako u usta, a prije toga šaptao sam joj na uho da je predivna, savršena, da stalno maštam o njoj. Ali ona je bila mrtva pijana. Idući dan se ničeg nije sjećala… Svjestan sam, ja sam previše ružan, neugledan, previše se loše odijevam da bi ona imala išta sa mnom. Vjerojatno se i srami što uopće mora živjet kod mene. Iskreno, bio bih presretan i s tim njenim sisama veličine kajsija. Pokazala mi ih je… Htjela je moje mišljenje… Jesu li puno premale? Nikad neću zaboravit taj prizor.

Mada je očito shvatila da mi je to bolna točka. Skrenula je temu:

“Kolike bi ona htjela cicke? Baš velike?”

“Kad je bal nek je bal. Ako je već besplatno ona bi onakve ko što ima dramaturginja u čijoj si predstavi glumila, Tea Matanović… Vidio sam da je i s tom dramom osvojila neku nagradu… Za najbolji dramski tekst na Balkanu…”

MADA NAGLO USTANE, mora do toaleta. Neka nam naručim još vina. Pogledam prema konobaru. Prebrojava kasu. U hipu izvučem bocu iz rukava, otvorim je upaljačem. Mahnito krenem natakat. Toliko natočim u Madinu čašu da se vino prelilo preko ruba i smočilo latice cvijeća koje sam joj poklonio. Šanker ništa nije vidio.

Mada iskolači oči kad se vratila iz toaleta. Kažem joj kako sam odmah naručio peteroduplu dozu da ne moram stalno nanovo zvat konobara. Ispijem bez da štedim na gutljajima. Kratka šutnja. Mada upita koji je točno moj motiv da cimerici toliko zdušno pomažem. Vino mi je napravilo onaj ugodni klik u glavi, pa joj opušteno, iskreno odgovorim:

“Nadam da će me bar malo zavoljet ako joj sredim tu operaciju. Pa makar morala i popit litru vina prije nego što legne sa mnom u krevet i izloži se naporu da me zadovolji. Ko ona svjetski poznata feministkinja o kojoj si pisala u zadnjoj kolumni. Feminjara je priznala da mora popit pola litre vina kako bi zadovoljila svog muškarca. Mojoj cimerici vjerojatno će trebat i puno više. Boca votke otprilike.”

U VAJN BAR UPADNE NEKI FEMINIZIRANI TIP. Počne me optuživat da sam to cvijeće što namočeno vinom leži na stolu pored Madine čaše iščupao ispred samog ulaza u HNK. Feminizirani je, shvatim iz njegova izlaganja, baletan u HNK. Imali su probu i gledao me i snimao kroz prozor dvorane dok sam čupao cvijeće.

“Iščupat ću tebi kosu ako damu i mene ne ostaviš na miru”, prijetećim ću glasom. Imao sam osjećaj da ga lako mogu savladat.

“Maduška, kako možeš! Nije dovoljno što ideš po narodnjacima nego se sad i družiš sa siledžijama, cvijećokradicama! Objavit ću to na svom instaču! Zajedno sa snimkom na kojoj ova gorila čupa cvijeće!” zakreštao je.

“Nemoj da ti pomognem da napraviš piruetu života”, podigao sam ruku. Iz rukava mi isklizne načeta boca kiseliša. Razbije se o pod.

“A ja sam se pitala zašto mi je vino u čaši odjednom tako odvratno i smrdi…”, preneraženo me pogledala Mada. Ustala je zgađeno od stola.

“Više od siledžija gade mi se jedino škrtaci! Fuj, odvratniji si nego ovo ogavno vino koje si mi poskrivećke sipao! Kao što si i cvijeće čupao pred kazalištem samo da ništa ne potrošiš! Ti i ta tvoja cimerica očito ste teški žicari! Sve bi u životu besplatno!” Mada se bijesno pokupila iz vajn bara. Baletan na prstićima za njom.

Dohvatio sam Madinu punu čašu. Za način na koji sam ispio kiseliš iz nje nije se mogla primijeniti riječ sporost.