Na ulasku u knjižnicu začuo sam ŽELJKA ŠPOLJARA kako istresa govna po meni: ‘Nije ni čudo što se uplašio doći… Zna da bih dokazao da ono što on piše ne da nije niska književnost, nego čak ni patuljasta. Za godinu dana, kad joj istekne rok trajanja, od te proze ostat će samo plijesan na okrajku konzerve…’

Zakasnio sam skoro više od pola sata na književni panel što se održavao bogu iza nogu, u periferijskoj knjižnici Špansko Jug. Trebao sam na tom panelu raspravljat o visokoj i niskoj književnosti s manekenkom, voditeljicom, pjevačicom Avom Karabatić i neprimijećenim literatom Željkom Špoljarom. Na ulasku u knjižnicu začuo sam ovog potonjeg kako istresa govna po meni, mom radu:

„NIJE NI ČUDO ŠTO SE UPLAŠIO DOĆI… Zna da bih ga potukao u argumentima i dokazao da ono što on piše ne da nije niska književnost, nego čak ni patuljasta. Njegovi tekstovi su ogledni primjeri prvoloptaškog humora, a sve u tračerskoj maniri začinjeno gomilom stvarnih imena. Za godinu dana, kad joj istekne rok trajanja, od te njegove proze ostat će samo plijesan na okrajku konzerve… Uz to, proračunato od sebe radi većeg jadnika nego što jest jer zna da Hrvati vole samo one koji im ponizno priznaju da su još veći jadnici od njih samih.“..

Kupite digitalno izdanje Nacionala i pročitajte više, a platite manje