Stara 2020. na izmaku je baš kao i ja. Ne mogu više bez ljudi, ne mogu više dreždati sam u stanu. Ako ću u ponoć Novu 2021. morati dočekati sam samcat, imam osjećaj da se više neću biti u stanju vratit među ljude, nešto će mi se preokrenut u mozgu i čitavu ću 2021. provesti u samoći kao onaj pustinjak u Tolstojevoj pripovijetki “Otac Sergije”. Iz tih sumornih misli trgne me zvonjava mobitela. Taj zvonjava zazvučala mi je kao anđeoska truba nade, netko me ipak treba, netko misli na mene. Dohvatim mobitel, na ekranu je pisalo: Raspudić. Skoro se onesvijestim od miline. Ipak su mi se isplatili moji prikriveni poziv u pomoć. Pred staru godinu svim živima kojih sam se sjetio i čije sam brojeve imao u mobitelu slao sam ogavno sladunjave čestitke samo da bih im ukazao da postojim i da me se sjete kao mogućeg gosta na proslavi Nove 2021., čak i zastupnici Katarini Peović sam poslao poruku s crvenim srcima.

Već sam se vidio kako s Raspudićem i njegovom suprugom Marijom Selak u toploj, obiteljskoj atmosferi dočekujem 2021. Javim se na mobitel.

“Ej, Nino! Baš si me obradovao… Vi Hercegovci ste jedini prave ljudine, vi jedini od svih Hrvata imate tu neku iskonsku ljudsku toplinu koja vam, poput Čikole iz Čavoglava, izvire iz vaših dubokih očiju, jer kao što Škoro pjeva: istina je voda duboka… Baš kao oči vas dobrih Hercegovaca…” nakon dugoga samotništva iz mene su riječi kuljale kao mokraća iz prehlađenog mjehura.

Raspudićev glas nije bio srdačan kao moj. Nakon što sam ga prijateljski upitao šta ima, kratko je odvratio tonom inkvizitora koja iščitava optužnicu heretiku:

“Ima to da sam istražio sve svoje kontakte i zaključio da sam od tebe dobio koronu prije mjesec i nešto dana. Bilo je to onu večer kad sam se spuštao iz Sabora, a ti si iskočio iz Krole i pozvao me unutra na kratki espreso kojem nikad ne mogu odolit. I koštalo me skupo… Kao Adama griz jabuke. Njega je ljuta zmija na to nagovorila, a mene ti… Zbog tebe su mi možda trajno oslabila pluća. Više ne mogu igrat basket da se odmah ne zadišem.”

Kao da me metak pogodio usred srca.

“Nino, nisam…”

“Pitaj ga je li se ijednom testirao!?” začuo sam u pozadini glas Marije Selak.

“On da bi se testirao? Šta ti je, ženo? Pa znaš da je pisao na Fejsbuku da nema šanse da mu uguraju u nos onaj štapić…”, odvrati joj Raspudić.

Mene tolika panika uhvatila da sam kao tinejdžerica koju je dečko nazvao da joj objavi prekid, stisnuo tipku za isključivanje mobitela. Sobu su mi sad, nakon što se ekran ugasio, osvjetljivale još samo jeftine kineske žaruljice, selotejpom sam ih zalijepio po policama, zidovima. Uhvatio me iskonski strah. U svemu sam vidio prijetnju. I u onome kad me prije neki dan nazvala HTV-ova novinarka Barbara Majstorović i ispričala mi kako ima koronu kao i svi oko nje, dobila ju je čak i voditeljica Martina Validžić koja je bila uvjerena da je štite njezini geni kameni. Kad sam joj odvratio da ja nisam dobio koronu iako sam izlazio gdje god je bilo moguće, zašutjela je, a onda procijedila:

“Ko god nešto vrijedi u gradu, prebolio je koronu.”

Ispričala mi je i to kako se svi oni što su preboljeli koronu brinu jedni za druge. Onima trenutno oboljelima donose potrepštine iz dućana.

“Ti se sigurno za nikog ne brineš, kupuješ samo za sebe”, podbola me.

Nakon tog razgovora počeo sam u dućanu kupovat po tri najjeftinija kruha, po tri pakovanja mekog brašna samo da prodavačice, susjedi, ljudi oko mene dobiju dojam da i ja za nekog nešto kupujem. Sve sam to odlagao nasumično po stanu. Spavaća soba bila mi je zatrpana stvrdnutim kruhovima. I po njima sam povješao kineske žaruljice kupljene na tržnici u Dubravi.

A onda sam, budala, na Fejsbuku pred Božić vjerno opisao kako me stara molila da dođem kod nje u Đakovo jer kao novinar imam slobodu kretanja po županijama, a ja nisam htio pa se stara rasplakala. I tu me odmah u komentarima, kao partizanska bombašica domobranski kamion, dočekala Barbara Majstorović razornim komentarom: “Svaka žena bi trebala pročitati tvoje statuse prije nego li odluči postati majka, da lakše procijeni isplati li joj se ulagati vrijeme, energiju, novac, život… Ti bi mogao postat zaštitno lice svih udruga za pravo žena na pobačaj.” Hrpa ljudi lajkalo joj je taj komentar, a mene su krenuli pljuvati da sam bezosjećajno, degenerično smeće. Trtario sam da se to ne pretvori u Fejsbuk hajku, da ne krene masovno odlajkavanje kao što su odlajkavali knjišku blogericu Alis Marić nakon što je na privatnom profilu napisala kako nije u taksiju htjela staviti masku iako ju je taksist molio da to učini, pozivao se na svog starog oca i pritom drhtao od straha. Moje priznanje da sam otkantao vlastitu majku zatočenu i uplakanu u Slavoniji bilo je možda još gore od toga.

Stropoštao sam se u fotelju, zagledao se u treperenje kineske lampice. Da, svi oko mene dobivaju koronu, jedini ja ništa. Niti ikome išta pomažem. Obruč oko mene se steže. Pomislim kako se vjerojatno ovako pri kraju Drugog svjetskog rata osjećao moj djed Bajo dok je u domobranskoj vojarni na Črnomercu osluškivao topovsku grmljavinu i postajao svjestan da su partizani sve bliže Zagrebu. Cijepljenje protiv korone otpočelo je prošle subote. Kad epidemija završi i kad se počnu brojati mrtvi i procjenjivat kako se tko ponašao dok je rat s virusom trajao, kako ću se ja provesti na tom sudu? I Raspudić i Barbara prozivali su me zbog mojih Fejsbuk objava. Možda sam tim statusima na Fejsbuku sam sebi ispisivao optužnicu? Kineske žaruljice pregore. Soba utone u mrak. Koji me, nadam se, neće progutati u 2021.