Onaj moj rođak Rafael, povratnik iz Argentine, pozvao me u antikvarijat koji je otvorio pri dnu Ilice, tamo prodaje antikvitete i knjige iz doba NDH. Najavio mu se novi ministar demografije u posjet.

“Daj, molim te, dođi, mislim da će dovest i neke medije. Ja imam strah od novinara. Daj budi tu sa mnom kad dođu, ti se razumiješ u taj svijet.”

Upravo sam bio u kafiću Gavelle, cugao sa starim novinarskim vukom Miljenkom Mitrovićem. Mitrović me zamolio da mu na odlasku ispričam neki aktualni vic za njegovu kolumnu u Večernjem.

“Znaš koja je razlika između debila i Plenkovića?”

Odmahnuo je glavom.

“Plenković je premijer.”

Ministar demografije Šipić je već bio u antikvarijatu kad sam ušao. I neka novinarka. U prvi mah mi se učinilo da je Tatjana Munižaba s HTV-a, ali neka druga je bila. Upravo je postavljala pitanje mom rođaku.

“Kako ste se snašli u Hrvatskoj? Je li dobro krenuo biznis?”

Rafael se nakašljao.

“Pa je, puno mi znači što sam dobio besplatno na korištenje ovaj prostor i što ne moram plaćati porez… Jedino mi ponestaje robe za prodaju. Rasprodao sam već pola stvari i knjiga od mog pokojnog tate.”

“Čime se tata bavio, ako se smije znati?” nasmiješila se novinarka.

“Bio je ustaša.” Muk.

“Tata je sina napravio, a sin? Je li sin ovdje u Hrvatskoj našao neku Hrvaticu s kojom bi dobio sina… Ma šta sina, pet sinova!” brzo se ubacio ministar Šipić.

“Nemam djece. Argentinke nisu htjele imat posla sa mnom, a sad mi se čini da sam malo prestar.”

“Koliko vam je godina?” munjevito će novinarka.

“Napunit ću uskoro 50.”

“Nisu to za muškarca nikakve godine. Do šezdesete možete imat devetero djece!” optimistično će ministar demografije.

“Pa da, moj stari je u šezdesetoj napravio mog polubrata”, pogledom sam tražio onaj argentinski rum.

“Tata napravio sina u šezdesetoj, a koliko vi imate djece?” obratio mi se ministar.

“Niti jedno.”

“Što čekate?”

“Da padne HDZ u koaliciji s vašim Domovinskim pokretom. Šta bih da dobijem sina? Sigurno bi bio nesposobna lijenčina na mene. Takvog ga ni u inozemstvo ne bih mogao poslat. Dakle, preostalo bi mi jedino da ga učlanim u HDZ, pa da ga oni uhljebe negdje. Recimo da postane savjetnik ministru demografije. Eto, ne želim napravit još jednog HDZ-ovca, ionako ih je previše”, odvratio sam.

HTV-ova reporterska spustila je mikrofon kao poraženi ratnik toljagu.

“Baš vam hvala, sad moramo u montaži sve to brisat. Jeste li baš morali govorit protiv HDZ-a?” umornim će glasom.

“Pa šta ako sam govorio. I ovi iz Domovinskog pokreta su stalno govorili protiv njih pa sad igraju kako Plenković svira. Nije ni čudo što im je pola njih iz stranke otišlo i osnovalo onu novu Domino.”

“Vidiš, mogao bih im prodat ovaj bič, pripadao je Rafaelu Bobanu. Pa da u toj stranci jedni druge bičuju i kaju se što nisu ostali vjerni Penavi. Ako su stranku nazvali Domino, to su sigurno sve neki sadomazohisti. S onim svojim vječno snuždenim licem Peternel mi izgleda kao tipični mazohist”, s podsmijehom će moj rođak.

Njemu je Domovinski pokret osigurao prostor i neplaćanje poreza, pa im se mora ulizivat. Potpuno sam ga razumio. Svatko pazi svoje dupe. A mene je moje zaboljelo i za Rafaela i za ministra kad je u antikvarijat ušla prilično zgodna crnokosa ženska. Na sebi je imala crni kožnjak i usku crnu majicu koja joj je isticala loptaste grudi. Baš u ravnini s grudima, na majici je pisalo HOS Trilj.

Preletjevši pogledom po njezinoj majici, Šipić će oduševljeno:

“Vidi, moja Triljanka!”

Ona se sa svima ljubazno pozdravila, pitala Rafaela ima li neku knjigu o odnosu vlade NDH prema intelektualcima, umjetnicima.

“Sigurno se odnosila slično kao i ova današnja. Davala muškarcima i ženama poticaje da se što više razmnožavaju. Vjerojatno su to naučili od svog vrhovnog vođe Hitlera koji je mlade Njemice stavljao u posebna naselja u koja su ih dolazili oplođivati čistokrvni nacisti da prošire svoju plavu krv koju u svojoj pjesmi zaziva i Tompson: plave krvi, bijelog lica rađaju se nova dica…” zapjevušio sam.

Ministar Šipić prostrijelio me pogledom. Promrmljao je da se izražavam slično kao Ante Tomić u svojoj kolumni i da bih ja lako mogao dobit kantu govana na glavu.

“Radije bih dobio ovu vašu lijepu Triljanku. S njom bih se možda i odvažio radit dicu plave krvi, bilog lica.”

Triljanka je s police dohvatila bič Rafaela Bobana i opizdila me njime po licu.

“O meni nećeš tako govorit! Nisam ti ja neka koza ili krava za rasplod!”

Lice mi je bridjelo.

“Bravo, curo! Vidi se da si moja Triljanka! Ti znaš kako treba s tim ljevičarskim provokatorima!” Šipić je cvao od oduševljenja kao da mu je Plenković upravo odobrio da zaposli još jednog savjetnika.

“Eto, vaša Triljanka, desničarka, a čak ni ona ne želi djecu, opizdila me na sam spomen rađanja. Ako neće ona, tko će vam onda rađat hrvatske bebe…” trljao sam bolni obraz.

“Glup je, al ovo što govori je istina. Taman si u godinama za rađanje, kad ćeš ako nećeš sada? Nećeš valjda ko one ljevičarke u četrdesetoj dobit dijete, pa ćeš mu bit i baba i mater i taman umrit kad krene u srednju školu i kad si mu najpotrebnija”, Šipić se zabrinuto obratio Triljanki.

“Prvo ću diplomirati na Hrvatskim studijima. A onda upisat i doktorat. Nije mene mater rađala da rađam, nego da učim! Desnici trebaju pametni ljudi. A ne tašte, nepismene budale koje se međusobno svađaju i svako malo osnivaju nove stranke”, odbrusila je.

Nastala je toliko neugodna šutnja da sam se pokupio natrag u Gavellin kafić. Tamo je bilo veselije, bez priča o rađanju i djeci.