Banuo sam Mati Rimcu u njegovu tvrtku u Svetoj Nedelji. Na sebi sam imao bijele lanene hlače i bijelu košulju koja mi je, kao Supermenu crveni plašt, dala volju i snagu da uletim nenajavljeno čuvenom hrvatskom poduzetniku i inovatoru. Dan prije došao sam u redakciju Nacionala potpisat nekakav ugovor i u uredu urednika Jelinića spazio sam tu bijelu košulju obješenu na prozoru poput Hajdukove zastave. U njoj je Jelinić u Dubaiju napravio intervju s poduzetnikom Muhamedom Alabarom, Hrvatima poznatom po tome što je želio i još uvijek želi izgraditi neke nove, velebne građevine tamo kod Velesajma. Nisam mogao odolit prekrasnoj košulji. Ni hlačama. Zgrabio sam ih i isprobao u redakcijskom veceu. Slične sam građe kao Jelinić, pa mi je savršeno stajalo. Izgledao sam kao neki pustinjski princ. Na košulji je ostalo još mirisa otmjenog dubajskog parfema koji koristi i dendi Romano Bolković. Taj parfem kao da je u sebi sadržavao miris pješčanih zrnaca pomiješanih u pustinjskoj noći s mjesečevim prahom.

Rimcu sam donio na poklon slavonski kulen što mi ga je stara poslala. Rimac je napravio zgađeno lice. Prekasno sam se sjetio njegove izjave da bi ljudi ako im je već stalo do spasa planeta trebali prestati jesti meso, a ne rogoboriti protiv tehnologije koja navodno uništava zemlju.

„Oprostite, zaboravio sam da ste vegetarijanac. Svi veliki izumitelji, naučnici bili su vegetarijanci, Nikola Tesla na primjer. Ne možeš stvarat dok ti životinja trune u želucu“, spremio sam kulen natrag u vrećicu.

„A vi ste?“ odmjeri me Rimac.

„Pavle Svirac, kolumnist Nacionala. U književnosti sam ono što ste vi u svijetu izuma i autoindustrije. Neskromno rečeno kralj, princ, nitko mi nije ravan. I baš zbog tog mnogi me ne podnose, pokušavaju umanjit moj značaj. Takvi su Hrvati, mali, jalnuški, netalentirani narod. I čim u toj pustinji duha iznikne neki predivni, pustinjski cvijet, oni ga nastoje čim prije zgaziti. Vjerojatno ste to osjetili i na vlastitoj koži. Ne čudim se da je Tesla onako mlad zdimio u Ameriku.“

„Ostati ovdje i stvarati u ovakvim nepovoljnim uvjetima, baš to je izazov“, Rimac prstima prođe kroz bradu.

„Slažem se. I baš zato mi veliki ujevićevski hrastovi koji stršimo moramo se držati zajedno da pošumimo ovu pustinju duha. Vaša firma već me jednom uzela da influensam one vaše električne bicikle, jedno vrijeme prodavao sam na tom biciklu svoje knjige. Ali svoja istinska remek-djela, svoje romane nikad ne dajem tiskati u puno primjeraka. Svjetina ih ne bi razumjela kao što ne razumije ni vaše automobile. Tako da svoje romane ostavljam u jednom primjerku kao i vi modele vaših automobila. O vašem novom autu pjesmu sam napisao…”

„Pjesmu o Neveri? Snimit ću vas dok recitirate. Stavit ću to možda kasnije na Instagram“, Rimac dohvati kamericu, uključi je. Počnem:

„Brmm-brm, rmr-rmr juri po Hrvatskoj auto Nevera/strah u kosti konkurenciji tjera/U Nevere na tisuće je konja/al ništa po benzinu ne vonja/pitajte Zeusa i svetoga Duju/u Rimca ide sve na struju/rima na rimu Rimac/zavidna konkurencijo nosi se u krasan klinac…“

„Dosta! To je neki seljački bećarac. Deseterac brđanski!“ prekine me Rimac.

„Otkad je Škoro propo svi se gnušaju bećarca kao da su iz Beča. Vi ste rodom iz Livna, trebali biste cijenit deseteračku poeziju. Pa i Homer je bogove opjevavao kroz hrpu rimi. Tesla se nije sramio ličkih napjeva. Ili biste vi da o Neveri napišem čitav roman kao što je Ante Tomić napisao o Podravkinim proizvodima?“ upotpunio sam pijar ponudu.

„Neću ja od vas ništa! Osim da napustite moj ured! Banuli ste mi tu bez najave, u nedjelju me zaskočili… Samo izađite!“

Na hodniku sam zastao pored statue neke crne žene sa šest ruku i tri dojke. Frustriran, s tri prsta sam počeo gnječit bradavice na dojkama šestoruke žene kao što je Plenković prošlog tjedna, iznerviran porazom na izborima, gnječio spužvice na reporterskim mikrofonima.

Onda sam se električnim biciklom odvezao na gej prajd u parku stara Trešnjevka, htio sam bit viđen tamo među novom strukturom gradske vlasti. Dok smo se vozili u koloni, svako malo bi netko zapjevao gej himnu. Trudio sam se biciklom bit blizu možda buduće premijerke Sandre Benčić. Samo sam šutio i vozio svoje kljuse od bicikla. Benčić mi se u jednom trenutku obratila dosta nervozno – zašto samo šutim, zašto ništa ne zapjevam? Trznem se i otpjevam prvo što mi je palo na pamet i što mi se činilo gej frendli:

„Eja, eja Cibosi…”

Jedan iz nakurčene ekipe gej mrzitelja što su hodali u ravnini s nama dovikne mi:

„Pederčino, ne miješaš Cibonaše u svoje gadarije! Letit ćeš s biciklom ko E.T.!”.

Poslije su svi sjeli na travnjaku da použinaju. Iz drvenih zdjelica vadili su si tofu, rižu, sojine ćuftice. Sandra Benčić i zamjenica gradonačelnika na deki su pravi mali piknik napravile. Dođem do njih, kažem:

„Ja bi… Ja bi…”

Sandra Benčić opet se obrecne na mene:

„Mnogi su ovdje bi, pa ne ponavljaju to kao Petko pred Robinzonom!”

„Nisam Petko. Niti sam bi. Ja bi malo tih vaših sojinih ćuftica.”

„Ali svako je sebi donio. Nije epidemiološki da jedni drugima tu iz zdjelica.”

„Ja sam mislio da se u Možemo sve dijeli, kao što su partizani. Čitava četa jednu cigaretu. A isto je tifus vladao.”

„Ajde nas, molim te, pusti da u miru pojedemo”, naizgled će ljubazno pomoćnica gradonačelnika.

Udaljio sam se na biciklu. Čim sam se odvojio od stada, onaj mrzitelj gejeva šta mi je prijetio sjurio se ko vuk na mene.

‘’Sad ćeš ti Cibose vidjet…’’

Sva sreća, Rimčev električni bicikl jurio je skoro kao Nevera. Moron me, trčeći, nije uspio uhvatit.