Poslao sam poruku rock zvijezdi Mili Kekinu: “Možemo li se sutra naći u onom kafiću na Britancu? Pavle je, ali ne onaj pisac i kolumnist Nacionala, nego patrijarh Pravoslavne Crkve.” Bio sam sto posto siguran da će skužiti da je to zajebancija na račun njegova nalaženja na kavi s Nikicom Jelavićem i njihovim navodnim nesporazumom s kim se zapravo nalazi, s nogometašem Jelavićem ili kontroverznim poduzetnikom. Tim više sam tjerao zajebanciju jer moja stara od nedavno radi kao kućna pomoćnica kod Kekinovih, napisao sam o tome već pregršt zapisa ovdje u Nacionalu.

Uskoro mi je na mobitel stigla povratna poruka Mile Kekina: “Može, sutra oko deset.”

Ujutro sam ga čekao u bircu na Britancu. Mile je kasnio samo desetak minuta. Mahnuo sam mu. Kratko smo se pozdravili, sjeo je za moj stol. Promatrao me nekako sumnjičavo, kao da me ne pozna. Pa zapravo me i nije znao, uvijek bi me samo njegova žena vidjela kad sam dolazio kod moje stare. Mile me samo jednom kratko vidio kad sam staroj pomagao donijeti kofere sa željezničkog kolodvora.

“Recite, zašto ste htjeli da se nađemo? Želite da komponiram neku božićnu pjesmu za Božić Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj?” ozbiljnim glasom pitao me Mile.

Zajebava li to on mene? Nikako nisam mogao prokljuvit. Pa nije on bez razloga glumio u seriji ‘’Bitange i princeze’’. Čak je dobio i ulogu u filmu o Draženu Petroviću, i to ne neku sporednu, glumio je ni manje ni više nego Draženova trenera Mirka Novosela. Okej, pomislio sam, ako on tjera zajebanciju, tjerat ću je i ja dalje.

“Ima nešto što me već dugi muči…”, zaustio sam.

“Nadam se da nisu hemoroidi?” i dalje će smrtno ozbiljno Kekin.

“Ona vaša pjesma ‘Šank’? Jel to bila pjesma o nama? Mi smo taman tad završili u Buksi…”

Kekin se vidno uznemirio.

“Kakvoj buksi?”

“Kako ne znate, pa vaša žena se hvali da puno čita… Buksa, onaj najpoznatiji književni klub u Martićevoj. Tamo smo ja i mojih par kolega pisaca imali prva gostovanja… U spotu vaše pjesme ‘Šank’ pojavljuje se pisac Borivoj Radaković koji je za sve nas mlađe pisce tvrdio da smo dosadni… A vi u vašoj pjesmi pjevate o dosadnim likovima koji vas gnjave za šankom i poručujte im da si radije nađu nekog psa ako nemaju s kim popričati.”

Mile je naglo ustao.

“Pa ti uopće nisi bio patrijarh Pavle nego onaj propali pisac! Tvoja mama nam pomaže u kućanstvu i stalno se žali na tebe! Žali se i moja žena da je maltretiraš!”

“Bingo”, rekao sam.

Mile se pokupio van iz birtije. Srećom, platio je svoj čaj. Moje hladno pivo nije. Prije neki dan na Fejsbuku se hvalio kako je Nikici Jelaviću platio parking nakon kave. Meni nije trebao. Ja sam pješak i biciklist, baš po mjeri stranke Miletove žene. Da je više takvih kao ja, Zagreb ne bi imao problema s nepodnošljivim gužvama na cestama.

Nakon Miletova odlaska ostao sam u totalnoj nedoumici? Šta je ovo bilo? Neki Miletov igrokaz sa mnom ili nešto drugo? Malo mi je sve jasnije postalo kad me uskoro nazvala stara.

“Opet radiš gluposti, opet se zbog tebe moram crvenjeti kao u školi!” napala me.

“Šta je bilo?”

“Gospodin Milan mi se upravo žalio na tebe…”

“Pa Milan je već par godina u grobu. A ti tvoji iz Možemo! ne dozvoljavaju da mu se podigne spomenik. Na grobu izvan gradskih zidina ima samo zaboden drveni križ. Na kojem su kiše i vjetrovi već isprali Milanovo ime…”

“Ne taj Milan zbog kojeg će Zagreb još godinama biti u mraku… Milan, suprug od Ivanice!”

“A, taj… Pa onda tako kaži, Mile. Nije on Milanu ni dio koljena. Šta se žalio?”

“Da si se sprdao s njim. Kao da nije dovoljno da se hrpa takvih glupana kao ti sprdaju s njegovom nevoljom… Čak ona Severina se našla sprdat s tim što je gospodin Milan namamljen u klopku… I to Severina koja je itekako na svojoj koži osjetila kako je to kad te u žrvanj pravosuđa uzmu Bandićevi ortaci, mafija!” ražestila se stara.

“Okej, šta, Mile se žalio da sam ga sprdao?”

“Da! Zvao si ga na kavu lažno mu se predstavljajući!”

“Pa mislio sam da kuži zajebanciju. Pa čitava Hrvatska se zajebava na tu foru… Kao Mileta zove Amsterdam, ali ne Joca, nego grad Amsterdam, haha…”

“Ali ti si na njegov broj poslao poruku. A on se mora javljati na te pozive jer od toga živi. Mislio je da si zbilja patrijarh Pavle i da vjerojatno od njega želiš naručiti božićnu pjesmu za pravoslavnu crkvu u Zagrebu.”

“Pa taj čovjek je onda zbilja totalni naivac, ne mogu vjerovat da je toliko naivan! Njemu bi bolje bilo da je umjesto pjevanja i skladanja postao slikar naivac. Slike naivaca puno se bolje i danas prodaju nego albumi rock muzičara. Kao slikar naivac imao bi pet vila na Jadranu, a ne samo onu jednu manju u Istri zbog koje ga Bujanec proziva.”

“Gledaj ti svoja posla. Ako nemaš posla, mogao bi meni barem malo pomoći u životu… Imam preko sedamdeset godina a i dalje se borim, radim da bih tebi imala za obući, za hranu…”

“Dobro, dobro, šta ti treba pomoć?” prekinuo sam njezinu svakidašnju jadikovku.

“Morala bih do mesnice na Dolcu po mljeveno meso. Gospodin Milan poželio se svog omiljenog jela za Božić, sarme. Mogao bi ti skoknut i kupit koju kilu mljevenog mesa.”

“Vidio sam da na tržnici u Utrinama prodaju dobru mljevenu konjetinu iz Slavonije. Može se dobit i konjska glava”, rekao sam.

Kao ni Mile, ni moja stara nije dva posto kužila moju zajebanciju. Ili je već postala lagano dementna, pa se nije sjećala scene iz ‘’Kuma’’, u kojoj mafijaši nekom holivudskom umjetniku stave krvavu, konjsku glavu u krevet. Staroj su jedina poveznica s ‘’Kumom’’ bile kumice na Dolcu kod kojih je za Kekinove kupovala povrće, jaja.