Iz kartonske kutije izvadio sam sočan odrezak najfinijeg lososa. Valjalo je biti oprezan. Nekoliko puta smo nepalski dostavljač hrane Sushoban i ja pretjerali pa su se ljudi žalili. Nisam više želio riskirati dobre ručkove i Sushobanov posao. Prošloga tjedna sam među hrpetinom prašnjavih stvari u dnu ormara pronašao davno zametnutu vagicu još iz doba dok sam se neuspješno pokušavao izvući iz studentske bijede. Dilao sam travu ekipi s Filozofskog. Dobro da sam se sjetio te vagice. Ima pravde! Možda nisam bio dobar diler, ali sada kad sam trebao izvagat svaki dekagram finog lososa bio sam zatečen svojim dobrim okom, odnosno procjenom koliko točno mogu izvaditi hrane iz kutije, a da nitko ne primijeti. S vagicom sam nosio i klamericu koja mi je na Filozofskom služila za klamanje skripti. Sad više nema šanse da nas itko otkrije. Deal između Sushobana i mene bio je da on može povremeno prespavat kod mene u potleušici ako mi zauzvrat daje da očerupam obroke koje su naručivali bogatuni s Vrhovca.

Ovaj put Sushoban je svoj motorić za dostavu parkirao pored parka koji dijeli Vrhovec od Vinograda. U kutiji je sve bilo tako lijepo posloženo. Boja lososa uklapala se u rižu sa šafranom. Zelene alge virile su kao mali crvići ispod žutog đumbira i meke, šarene, azijske salate. Čim bismo si izvadili dio slasnog ručka, Sushoban bi mi dodao novu, smeđu vrećicu koju je maznuo u firmi. Oprezno, poput špijuna koji ponovo pečate otvorena pisma stranih sila, ostatke obroka klamericom bismo zatvorili u te nove vrećice.

„Here you go!” pružio sam masnim prstima Sushobanu njegov dio. Nije me uopće bilo sram. U njegovu rodnom Nepalu normalno je da ljudi jedu prstima. Uostalom, nemamo ni dovoljno vremena za kulturu.

Dok smo tako namireni skupom, zdravom hranom sjedili na suncu, dohvatio sam novu vrećicu da vratim u nju ostatak ručka. Dobro sam pazio da ne potrgam račun dok ga skidam sa stare vrećice i klamericom ga pribijam na ručku nove. Već sam se usavršio u tome. Nokti su mi bili potrgani, a prsti puni uboda i sasušene krvi.

Malo je reći da sam se sablaznio kad sam vidio da na računu piše: Andrej Plenković.

„U, jebote!” izletjelo mi je.

Dobroćudni Sushoban uplašeno me pogledao. Umirio sam ga pokretom ruke, rekao mu na lošem engleskom neka što prije odnese dostavu. Dok sam gledao Sushobana kako se na motoriću približava zgradi na Vrhovcu u kojoj živi premijer Plenković, srce mi je lupalo kao da sam napravio nešto zbilja loše, nešto što bi Sushobana moglo koštati radne dozvole, a mene možda i zatvora. Premijer je i za manje stvari dao da se uhite ljudi koji su radili nešto protiv njega. Ovo da mu prljavim prstima čeprkamo po naručenoj hrani lako se moglo kvalificirati kao teroristički čin. Premijer je sigurno imao agenta koji je prije njega kušao hranu. Hoće li taj agent kušač otkriti da s ovom dostavom nešto nije u redu i odmah dati uhititi nepalskog dostavljača Sushobana? Naravno da će Sushoban na murji nakon par šamara propjevati i ocinkat mene kao idejnog začetnika ovog možda terorističkog čina. A onda sam najebao, gadno najebao…

Takve su mi tjeskobne misli prolazile glavom sve dok ponovo nisam začuo dobro mi poznati zvuk Sushobanova dostavnog motorića. Čim je parkirao pored zidića, upitao sam ga je li sve dobro prošlo.

„Of korz!” odgovorio mi je kroz svoj široki smiješak.

E, sad sam odahnuo. Ponovo mi se vratila hrabrost. Toliko da sam se popeo na vrh zidića i zagledao se u Plenkovićev prozor. Ugledao sam premijera kako kineskim štapićima vješto uzima komadiće lososa iz kutije. Valjda su mu žena i djeca otišli na skijanje, pa se navukao na klopu iz dostave.

Dok sam silazio sa zidića, pao sam na pod kao svojedobno predsjednik Milanović s oklopnog vozila Patria. Blago sam uganuo nogu. Osjećao sam se kao Čege Vara koji se nakon napada na kapitaliste vraća u šumski logor s povrijeđenom nogom. Obasjala me spoznaja da sam zapravo pokrenuo tihu revoluciju. I to uz pomoć onih najpotlačenijih u državi – Nepalaca. Sushoban i ja otimali smo bogatima i političarima da bismo nahranili gladne, odnosno sebe. Nitko mi u budućnosti neće moći prigovarat da sam bio apolitičan i da sam u teškim vremenima gledao samo svoje dupe.

Sushoban me na motoriću dovezao do potleušice u Todorićevu vinogradu. Spuštala se večer. Pala je kiša kao predznak najavljivanog hladnog vala. Zapalio sam drva u peći. Sushoban je legao na madrac, na mobitelu si pustio neke nepalske narodnjake. Ogavni zvukovi.

„Daj se ipak malo kultiviraj. Pa na Trgu si za Novu godinu plesao na Let 3. Odjebi te narodnjake i nastavi slušat hrvatsku alternativu. Mogle bi ti se svidjet i pjesme Ide Prester, nisi prestar da se prebaciš na to…”

Na spomen Ide Prester Sushobanu su se zacaklile oči.

„Da, da, to je ona plavuša šta je vodila novogodišnji program na Trgu”, rekao sam.

„Ida prekrasna. Ida prekrasna djevojka”, Sushoban je izgovorio na čistom hrvatskom.

„Je, i puno je napravila za vas Nepalce. Pola Hrvatske narogušilo se na vas… Jer je Trg na dočeku Nove izgledao kao neki trg u Nepalu. Hrvatima se to nije svidjelo. Vole biti svoji na svome. Evo, počeli su vas i tući po ulici. Ida vas po medijima lavovski brani, izvrgava ruglu sve one koji su protiv vas”, rekao sam.

Umjesto ikakvog odgovora, Sushoban je na jutjubu pustio Idinu pjesmu Luda. Obojica smo zaplesali oko peći kao braća Indijanci oko logorske vatre.