Onaj Nepalac, dostavljač Glova s kojim povremeno izmjenjujem nježnosti, počeo mi se žaliti kako ga guše problemi s dokumentima, papirologijom, radnom dozvolom. Živi s njih još šezdeset u nekom bivšem hotelu u Savskoj, vozi dostavni motorić za neku bijednu nadnicu, a većinu te zarađene love mora slati ženi u Nepal. Iako ima samo dvadeset i dvije godine, tamo u Nepalu uspio je naštancat već troje djece.

“E, pa zato se ja divim vama nepalskim muškarcima, tako ste plodni. A vaše žene nisu kao naše… Poslušne su, marljive, svu brigu oko djece preuzmu na sebe. A vi ste lovci koji odlazite lovit u Hrvatsku. Ti si osvojio najveći plijen… Poznatog hrvatskog pisca”, raskopčao sam njegovu košulju natopljenu znojem,

Sve više komunicirali smo na hrvatskom. Učio sam svog Nepalca hrvatski. Pogotovo riječi koje izražavaju ljubavnu i seksualnu strast. Nosio sam se mišlju da što više Nepalaca treba naučit hrvatski, pa da počnu čitat knjige hrvatskih autora i kupovat hrvatske novine, tjednike. To bi znatno podiglo tiraže. Mom Nepalcu čak sam uvalio roman Kristiana Novaka ‘’Ciganin, ali najljepši’’ da preko njega uči hrvatski. Mislio sam da će ga dodatno inspirirati ta ljubavna priča između mladog, potentnog Roma i nešto starije Hrvatice. Nakon ove moje avanture ja bih uskoro mogao napisat roman Nepalac, ali najljepši.

“Ti mene samo diraš, a ne pomogneš meni skoro nikad ništa”, Nepalac je to izgovorio skoro pa na tečnom hrvatskom.

“Kako ne pomažem… Em ti dajem da prespavaš tu kod mene na ovom čistom, sljemenskom zraku, em te učim hrvatski!”

“Ali ja kod ovdje tebe ne naspavat se mogu, ti mene stalno diraš, a ja se za posao naspavat trebam. Ti Hrvat, briga tebe, ti ništa ne moraš, samo jebeš”, Nepalac je zakopčao košulju.

Vidiš ti njega, pobunio se. Ne da se ni on više izrabljivat. A taman sam se navikao na njegovu pokornost, na njegovo gipko, čvrsto tijelo. Hrvatice su postajale sve mlohavije, mlitavije zbog nerada. Čak više nisu ni kuhale. Sve bi im za ručak dostavljali Nepalci. I još k tome su drske, puna su im usta ženskih prava. Na jedvite jade podignu jedno dijete. A i to jedno toliko razmaze da nije u stanju ništa konkretno radit za opstanak države, samo gleda kako će postati gejmer i zbrisat negdje u inozemstvo. I onda se glupi Hrvati bune, frkću nosom što u nedostatku radne snage puštamo u Hrvatsku toliko Nepalaca. Niste se znali postavit u vlastitoj kući, kamoli u državi. Pa evo vam sad Nepalci.

“Možda bi bilo najbolje da se ti i ja oženimo. Kod nas su dozvoljeni gej brakovi. Tako ćeš dobit hrvatsko državljanstvo i nestat će u trenu tvoje muke s dokumentima, radnim dozvolama. S hrvatskim državljanstvom bit ćeš na tržištu rada bolje plaćen nego tvoji sunarodnjaci koje pohlepni Hrvati bezočno iskorištavaju”, nabacio sam mu velikodušnu ponudu. Bližim se četrdesetoj, svjestan sam da mi je to možda jedina prilika za nekakav brak.

Nepalac se zgrozio na tu moju ponudu. Rekao je da oni u Nepalu ne ostavljaju nikad svoje žene kao što radimo mi u Hrvatskoj. Ovdje je skoro svaka žena rastavljena, vidi to dok im nosi dostave. Čudi ga da niti jedna od tih žena nije bacila oko na njega, nego sam ja, muškarac.

“Gle, onda bi se mogao prijavit da služiš vojni rok koji će uskoro bit uveden. Na taj bi način mogao dobit državljanstvo. Jer zbilja ne vidim kako će samo s mladim Hrvatima uspjet napunit ijednu vojarnu. Pa mladi Hrvati odmah nakon srednje škole bježe van studirat ili radit. A ovi što ostanu… Mislim da ih je većina nesposobna za vojsku. Navučeni su na ovisnost o internetu i igricama. Čuo sam da u Čenakolu u koji su nekad dolazili ovisnici o heroinu, sad dolaze mladi ovisnici o internetu. I puno ih je više nego ovisnika od drogama. Dakle, htjeli ne htjeli, morat će vama mladim Nepalcima davat državljanstvo i slat vas u vojsku”, rekao sam mu.

“A budem ja u rat morao?”

“Postoji neka mala mogućnost da te kasnije pošalju na front u Ukrajinu. Ako se rat Ukrajine i Rusije prelije i na Europu. Ali valjda neće.”

Izvadio sam iz torbe malu bombu, takozvano kinder-jaje. Ostalo mi od starog dok je demonstrirao u šatoru u Savskoj, a kod mene prao robu. Pružio sam je Nepalcu.

“Evo, da se malo upoznaš s hrvatskim vrstama oružja…”

Nepalac ju je, sav u strahu, bacio kroz prozor van u vinograd. Puknula je među grožđem. Sledio sam se. Čekao hoće li se začut kakva sirena. Sreća da smo bili na čistini izvan grada, a čitav dan odjekivali u rafali, pucnjevi s raznih poligona jer bio je Dan policije.

Prošlo je dvadesetak minuta. Ne, nitko nije dolazio. Krenuo sam Nepalcu davat novu lekciju za hrvatsku vojsku. Naredio sam mu da se skine i simulira tuširanje sa sapunom. U jednom trenutku sapun mu je skliznuo na pod. Sagnuo se, a ja sam ga zaskočio odostraga.

“E, to ti je glavna lekcija, kad ćeš se u vojsci tuširat s ostalim, nikad se ne saginji po sapun!”

Baš u tom trenutku pojavio se Ivica Todorić na rastvorenim vratima. Čuo je eksploziju. Počeo je vikat na mene, da mu radim kupleraj od vinograda, i ne samo to nego mu i bacam bombe po grožđu.

“Sve bih to istrpio! Ali ne i porez koji će mi gramzivi HDZ nabit na ovu potleušicu koju ti iznajmljujem za bijednih 50 eura mjesečno! Bolje da si na nju bacio bombu da me oslobodiš poreza na dodatnu nekretninu!”

“Smirite se, Gazda, iselit ću čim izglasaju taj porez. Za sad ste još mirni.”

Uspio sam ga nekako umirit. Upoznao sam ga s Nepalcem. Prodao mu priču da je Nepalac bombom jednom zauvijek otjerao vrane koje već danima kljucaju grožđe u vinogradu.