Vratio sam se kasno navečer iz cjelodnevne pijanke. U noći sam ustajao iz kreveta i na balkonu rigao u najlonsku vrećicu jer mi se nije dalo do WC-a. Samo u gaćama i potkošulji stajao sam u intervalima po pola sata na balkonu misleći da će mi svjež zrak krv očistit od alkohola.

Ujutro me probudila teška drhtavica, zagušujući, suhi kašalj. Valjda sam se prehladio, pomislio sam. Čitav dan proveo sam u krevetu, a navečer sam osjetio paklensku glad. Izbrojao sam sav novac po ladicama, odlučio si naručit bogatu pizzu. Na dostavu sam čekao oko pola sata, a kad je napokon stigla, stavio sam kutiju na stol, otrgnuo komad pizze, strpao je u usta i onda je uslijedio teški šok… Pizza uopće nije imala okus, kao da sam po ustima meljao običnu zemlju. Izgubio sam okus! Zabijem nos u pizzu, nisam joj ni miris nikakav osjećao. Izgubio sam čulo okusa i mirisa, korona znači! Eto, i ja sam je dobio… Pomislim da bih morao otići u ljekarnu i kupiti test na koronu, ne košta više od 30 kuna, ali zadnju lovu dao sam na pizzu. Bezglavo počnem premetati po prastarim ladicama na kredencu u hodniku, da bar toplomjer nađem. U srednjoj ladici ugledam nešto plastično, bijelo, slično toplomjeru. To je ostalo od bivše stanarke, pjesnikinje Vesne Parun. Pomislim da bi to mogao biti test na koronu. Sjetim se da je Vesna Parun u doba Nesvrstanih putovala po zemljama trećeg svijeta, imala tamo i ljubavnike. Možda je tamo već sedamdesetih postojalo nešto slično koroni, pa se testirala nakon što bi se vratila u Jugu. Poližem test sa svih strana, dobro ga naslinim, za svaki slučaj gurnem ga i u anus. I onda sam tjeskobno pogledavao što će se pojavit na minijaturnom ekrančiću. Pojavi se jedna, pa druga crta. Zagledam se u te crte i onda mi sine… Pa ovo je test na trudnoću! Ali zašto su se pojavile dvije crte? Je li to znači da sam trudan!? prestravim se. Tko zna što sam sve radio kad sam se dan prije nalokao… Zapao sam u totalnu paranoju. A od virusa korone svako malo tonuo sam u neku omaglicu kao da sam se napušio opijuma. Kao drogiran sam bio. I u toj opijumsko koronaškoj sumaglici sve mi se činilo mogućim, pa i to da sam noseći.

Upalim televizor da razbistrim misli. Na vijestima upravo izvještavali da je preko 4000 zaraženih koronom. Prikazali su i neku trudnicu koja ima kovid. Problijedio sam. Što ako mi se pogorša, što ako ću morat u bolnicu i završit na respiratoru? Već sam vidio kako novinarke kao vrane za mrtvačkim sandukom trčkaraju za mnom dok me voze na kolicima, guraju mi mikrofon pod balava usta, ispituju me je li mi sad žao što se nisam cijepio protiv korone.

Osjećao sam se užasno usamljeno. Pa sam se brzo spojio na fejsbuk. Suze su mi se slijevale dok sam tipkao status: “Ležim doma zaražen koronom. Svaki čas može mi se pogoršat, stalno sam u paranoji od respiratora. Nisam cijepljen. Razmišljam šta će ostat od mene ako umrem, samo pregršt neplaćenih komunalnih računa. Autorska prava na roman koji sam napisao ljeti ostavljam putopiscu Olegu Maštruku. Jakne, cipele koje sam nosio ostavljam novinaru Petru Štefaniću. Volio bih da mi na sprovodu na bocama Bahovu suitu odsvira džez glazbenik Borna Šercar. I da nad grobom znanstvenik Igor Rudan pročita ulomak iz svog metafizičkog romana Povjetarac koji budi nadu u druge svjetove.”

Sat nakon što sam objavio status, dobio sam u inboks poruku od Rudana: “Daj ozdravi. Naime, budem li se zbog tvog sprovoda morao vraćati iz mira svog škotskog obitavanja u grotlo nekontroliranog četvrtog vala pandemije u Hrvatskoj, a još k tome da bih tebi na sprovodu čitao Povjetarac okružen tvojim malobrojnim štovateljima, odreda superširiteljima i tupomjerašima, znaj da ćeš i u zagrobni život ući s povećim dugom. Nego, zašto se nisi cijepio?”

Otpisao sam mu:

“Ne znam točno zašto se nisam cijepio… Prije svega jer kod doktora nisam bio od sistematskog u srednjoj. Šta ja znam kakvo mi je uopće stanje u organizmu i smijem li uopće primit cjepivo. A vodio sam se i za preporukama tvog bivšeg prijatelja Lauca, on je rekao da mi mlađi možemo koronu prebolit i bez cjepiva. Ako riknem, Laucova teza pada u vodu, a ja ću ga proganjat s onog svijeta, u firmi mu radit poltgrejst. Ono što me zapravo najviše odbilo od cijepljenja su sve one odurne face naših hrvatskih političara i ostalih javnih osoba koje nas s ekrana uvjeravaju da se cijepimo. Toliko su mi iritantni da sam spreman napravit sve suprotno od onoga što oni kažu. Da kažu da ne smijemo skakati sa zgrade, ja bih skočio. Toliko su mi odvratni.”

Rudan je na to rezignirano odvratio:

“A, ništa… Javljaj mi kako si i treba li ti što. Samo lezi i odmaraj se, nema tu nažalost druge.”

Ta Rudanova poruka osnažila me. Više se nisam osjećao usamljeno, napušteno. Ipak ima netko tko u bolesti bdije nada mnom i kome se mogu javit za pomoć ako mi se pogorša. Tako se i Krleža uvijek u teškim trenucima mogao javit Titu. Ta spoznaja ga je sigurno krijepila, davala mu sigurnost, zato je i poživio tako dugo.

Sklopio sam laptop i zalegao. Malo pomalo počeo sam uviđati prednosti zaraze koronom. Uopće više nisam osjećao smrad u svom zapuštenom, prljavom stanu. Korona bi, pomislio sam, spasila sve one građane koji žive u blizini smetlišta Jakuševac. A i gubitak okusa isto je imao svoje prednosti. Kakav god da si u bolesti bućkuriš skuham, neće mi ga se gadit pojest.