Spuštao sam se niz stepenice Filozofskog. Osjećao sam veliko olakšanje. Napokon sam, nakon punih sedam godina, vratio u fakultetsku knjižnicu knjigu Mišela Uelbeka, “Pokoravanje.” Stalno su mi slali opomene iz knjižnice, prijetili tužbom. I, eto, sad im vratio knjigu, oprostili su mi dug. Uhvatila me nostalgija dok sam gledao sve te klince koji su se motali po hodnicima Filozofskog. Prisjećao sam se svoje sreće kad me stara preko veze upisala na ovaj faks. Zavidio sam svim ovim novim klincima na sreći, ali ne i na budućnosti. S diplomom Filozofskog većina će njih postati dostavljači Wolta ili vozači Ubera. Kad se sve zbroji, još sam ja dobro i prošao. Pišem kolumne, a Todorić mi je ustupio potleušicu u elitnoj, podsljemenskoj zoni.

I baš kad su mi na izlazu iz zgrade počela navirat sjećanja na moju curu Stojku koju sam upoznao na ovom fakultetu i s njom u svojoj dvadeset sedmoj izgubio nevinost, Stojka se kao prikaza pojavila preda mnom. Baš kao prava prikaza, jer na sebi je imala neku lepršavi ogrtač, na glavi maramu. Pored nje je bila isto jedna takva prikaza u sličnom ogrtaču.

“Stojka, jesi to ti…?”

Lice joj se u trenu smračilo od mog glasa.

“Pa ne mogu vjerovat. Dođem nakon pet godina na Filozofski i sretnem tebe, kretena. Taman sam uspjela zaboravit sramotu da sam s tobom bila skoro pune tri godine.”

“Šta to imaš na sebi? Pa nisu još maškare…”, prelazio sam pogledom po njezinu ogrtaču.

“Abaju.”

“Abaja?”

“Studirao si ovdje turkologiju, a nisi u stanju prepoznat abaju, muslimanski ogrtač.”

Mlada ženska sirasto bijelog lica koja je u abaji stajala pored nje, prezirno se osmjehnula.

“Da te upoznam. Ovo je Sakin. Došla iz Turske na Erazmus u Hrvatsku. Kod mene u Utrinama je unajmila sobu”, začuo sam Stojku.

Pružio sam ruku mladoj Turkinji, ali ostala mi je visiti u zraku kao Milanovićeva kad se u doba korone htio rukovat s Plenkovićem. A Turkinja je i imala do pola prekriveno lice kao da se štiti od korone. U medijima su ovih dana pisali da se po Istri sve više širi korona. Neće nas valjda počet jebat da moramo nosit maske, pa ćemo opet svi nalikovat na muslimanske žene, prošlo mi je kroz glavu.

“Znači, opet si zabrijala na islam. Ko onda kad si na faksu čitala Uelbekovo ‘Pokoravanje’. Upravo sam vratio tu knjigu”, podsmjehnuo sam se.

“Sakin mi je poklonila abaju. Po ovim vrućinama baš je ugodno hodat u tome. A i alkosi ispred utrinskih dućana ne bulje mi u dupe dok to imam na sebi”, Stojka je skrenula pogled prema profesoru i književniku Marinu Koščecu.

Približavao se zgradi u društvu pjesnika Marka Pogačara. Pogačar je imao izbrijanu glavu, sličio je nekom intelektualističkom skinsu, ako takvi postoje. Mene je punom snagom, poput vonja s Jakuševca, zapuhnulo sjećanje na to doba kad je Stojka na Filozofskom zabrijala na islam i do ušiju se zaljubila u profesora Koščeca koji je napisao studiju o Uelbekovim romanima. Pokorno, kao prava žena islama, nosila mu je u kabinet lončiće s varivom tako da ima pojest nešto zdravo, na žlicu. Meni u životu nije nikada ništa skuhala. Gorio sam tada od ljubomore, iz dna duše mrzio Koščeca i njegove dosadne romane prepune opisa.

“Profesore!”

“Stojka! Pa gdje si ti! Još su mi na nepcu tvoja variva!” razdragano će Koščec.

“Evo došla s ovom studenticom”, sva zarumenjena u licu pokazala mu je na Sakin.

“Moramo proslavit ovaj susret! Idemo u kantinu na kakao i kolače!” Koščec je zagrlio Stojku, poveo je prema porti.

“Ne ide ona nikud! Ne može ovakva uć na fakultet!” ispriječio sam se čitavim tijelom ispred njih.

“Makni se, kretenu!” bijesno će Stojka.

“Tvoj ljubljeni profesor predaje francuski, prevodi s francuskog. Onda valjda zna da je prije neki dan visoki sud u Francuskoj zabranio u svim školama nošenje muslimanske odjeće. A mi smo dio EU-a, naš premijer veliki je prijatelj Makrona, kupuje od njega avione. To znači da je i u Hrvatskoj zabranjeno ulaziti u obrazovne ustanove s tim muslimanskim maramama, ogrtačima. Zovem policiju ako pokušate ovakve pokrivene ući na Filozofski”, prijetećim ću glasom.

“Ma, kog ćeš ti zvat… Ako svuda po Hrvatskoj katolici mogu održavat molitve po školama, stavljat križeve u učionice, onda valjda cure mogu pokrivat lice ako im se pokriva”, zagrmio je pjesnik Pogačar.

“Nemoj da ja tebe pokrijem… ćebetom”, aludirao sam na ćebovanje koje se u JNA provodilo nad vojnicima koji se nisu uklapali u kolektiv.

“Ajde probaj!” Pogačar je zauzeo borilački gard.

“Misliš da te se bojim? Obrijao glavu pa misli da je strašan frajer”, izazivao sam ga.

Ali umiješao se Koščec:

“Itekako znam o odluci visokog suda u Francuskoj. Ali to nema nikakve veze sa sudom u Hrvatskoj. Dakle, pustite ih da uđu u zgradu ili ću ja vama pozvati policiju zbog nasilja prema ženama.”

Nisam želio završit kao bivši zastupnik Pernar kojeg je prošlog tjedna jedna umjetnica prijavila zbog spolnog uznemiravanja na Trgu bana Jelačića. Odmaknuo sam se u stranu.

“Profesore, Sakin i ja ćemo vam danas skuhat jedno fino, dobro začinjeno tursko varivo!” zacvrkutala je Stojka.

Dok su ulazili u zgradu Filozofskog, Pogačar mi je dobacio:

“A ti idi iduće nedjelje na Trg pa tamo kleči i moli s klečavcima da žene prestanu pokrivati lice!”

Da, možda ću baš to i napravit, pomislio sam. Ali onda će me ti koji kleče napasti jer oni mole baš za to da se katoličke žene što više pokrivaju. A, ništa, molit ću onda za to da nađem neku ženu koja će mi kuhati variva kao Stojka Koščecu. Ne mora bit tursko. Može i neko naše, domaće, na primjer iz Čavoglava.