‘Ja, iskreno ću reći, nisam završio nikakav fakultet, nemam nikakvu diplomu, na društvenim mrežama kotiram kao teški jadnik. Čim bi mene postavio za svog novog pijarovca, ja bih premijera savjetovao da MACANA do kraja uništi njegovim vlastitim pijar oružjem: ju tjub pjesmama’, rekao sam ženskoj na testiranju za novog premijerova pijar stručnjaka

Prijavio sam se na interni natječaj za novog premijerovog pijar stručnjaka. Bio sam uzbuđen. Testiranje se održalo u središnjici HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Sa mnom je u hodniku čekao bivši novinar i bivši Bandićev pijarovac Nedžad Haznadar. Očito smo se jedino nas dvojica prijavili. Ja sam bio prvi pozvan u prostoriju za testiranje. Dočekala me ženska s naočalama i u kratkoj suknji, nije loše izgledala. Dala mi je da slažem nekakve Lego kockice. Složio sam kućicu, traljavo.

“Zašto ste složili baš kućicu?” postavila mi je prvo pitanje.

Zamislio sam se, znao sam da je to neko zakučasto, psihološko trik pitanje koje me može odmah na početku eliminirati. Odlučio sam igrat na iskrenost, američki stručnjaci tvrde da je to najbolje na razgovorima za posao, iskrenost i blago otkačenjaštvo koje odaje kreativnu, zaigranu osobu.

“Možda zato što mi u životu nedostaju čvrst temelji… Već dugo sam u novinarstvu i nikako ne mogu zadobit neku životnu sigurnost. Očito podsvjesno čeznem da se zaposlim na nekom državnom poslu koji će mi dat tu sigurnost i dobru plaću.”

“Imate li iskustva u pijar poslovima?”

Pomislio sam kako je sad vrijeme da se pokažem blago otkačen, a opet upućen u sve u vezi pijara.

“U pijar poslovima itekako… Pijem stalno s novinarima, poznam sve žive novinare, znam kako dišu, znam i manipulirati s njima, sto put sam ih naveo da mi od svojih bijednih honorara plaćaju piće… Kad bih postao premijerov pijarovac točno bih znao kako im uvaljivat sve moguće spinove kroz koje bi premijer profitirao i do krajnjih granica popravio svoju medijsku sliku.”

Ženska mi se osmjehnula, očito sam joj na neki način bio privlačan s tim svojim samouvjerenim, a opet tako nekako jednostavnim, životnim odgovorima.

“U redu. Kako biste na primjer savjetovali premijera u ovoj najnovijoj situaciji u kojoj mu novinski komentatori spočitavaju da je svom dosadašnjem pijarovcu Krešimiru Macanu dao otkaz zbog pritisaka s desnice i time na neki način odaslao u javnost poruku da u stranci nema gotovo nikakav autoritet?”

“Prikazao bih to kao premijerov privatni sukob s Macanom. U stilu da se Macan ponaša kao da je on jedini, nezamjenjivi pijarovac u Hrvatskoj. I da se čak prema premijeru ponašao nekako s visoka i odašiljao sliku u javnosti maltene kao da je on majstor Đepeto, a premijer njegov drveni lutak Pinokio. Vrlo otvoreno je to pokazao i pjesmom koju je lukavim pijar potezom prilijepio na fejsbuk nakon otkaza, stvar od Đinksa: Idem tamo gdje je sve po mom. Baš kao neka ženska koja dominira tipom slabijim od sebe i čim joj ovaj malo pokaže zube ona ga uvrijeđeno napusti jer nije sve po njezinom. Vrlo poražavajuće za jednog premijera. Maltene kao u Šekspirovu Kralju Liru u kojem dvorska luda zagospodari posrnulim kraljem.”

Ispitivačici bljesne pogled, očito sam je očarao svojom književnom erudicijom, nisam priprosti pijarovac nego, eto, i načitan, kakva dobitna kombinacija. Nastavio sam:

“Ja, iskreno ću reći, nisam završio nikakav fakultet, nemam nikakvu diplomu, na društvenim mrežama kotiram kao teški jadnik. Čim bi mene postavio za svog novog pijarovca, ja bih premijera savjetovao da Macana do kraja uništi njegovim vlastitim pijar oružjem: ju tjub pjesmama. Savjetovao bih mu da na svoj fejsbuk zalijepi pjesmu Natali Dizdar Zamijenit ću te gorim”.

Ispitivačica me odmjerila ispitivačkim pogledom:

“Hoćete reći da bi premijer tako odaslao poruku da mu pijarovac zapravo uopće i ne treba, da je dovoljno samosvjestan političar liderski nastrojen?”

“Upravo tako.”

“Ali onda će se javnost pitati zašto je uopće uzeo vas za pijarovca? Time dovodite u pitanje smisao posla na koji ste se prijavili.”

Tu me snažnim argumentom stjerala u kut. Ali brzo sam se snašao:

“Ja sam sin branitelja, to se zna. Time bi premijer napokon osvojio desnicu… Iz samilosti, odnosno iz domoljublja zaposlio je braniteljeva sina kao svog novog pijarovca. Svojim vezama potrudit ću se da Bujanec o tome napravi afirmativan prilog, možda me i pozove u emisiju.”

U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Stara. Nervozno sam se javio, a ona me odmah počela ispitivat jedem li dovoljno voća i povrća po ovim vrućinama. Utihnula je tek kad sam joj objasnio da sam na razgovoru za posao. Nakon što sam prekinuo liniju, rekao sam ispitivačici:

“Mama… Doktorica, isto kao i premijerova majka. Mame doktorice uvijek od svojih sinova naprave velike, osjetljive maze. Ako mi date ovaj posao, premijer i ja možemo zajedno radit na tom problemu… Da zajedničkim snagama pokušamo maknut iz sebe taj opasni osjećaj da puno više vrijedimo od drugih… Osjećaj koji su nam, baš kao cjepivo protiv ospica u tijelo, u psihu ucijepile naše mame doktorice.”

Ispitivačica je zbunjeno skinula naočale, očito sam joj mozak zatrpao teško probavljivim informacijama. Rekla je da će mi kroz iduća tri tjedna javiti rezultat natječaja. Na odlasku sam nadobudno pripomenuo:

“Iako ne znam jesam li primljen, ja ću odmah počet radit na premijerovu imidžu. Evo, baš se sad idem naći na ćevapima s karikaturistom Nikom Titanikom. Uvjerit ću ga da je ružno i nisko što se u svojim karikaturama svako malo ruga premijerovoj gojaznosti, u školi bi zbog tog ruganja bio poslan direktoru. Pa ako se djeca ne smiju drugoj djeci rugat zbog pretilosti, zašto bi to smjeli odrasli.”

Dok sam izlazio iz prostorije, Nedžad Haznadar znatiželjno me odmjerio, kao kad u zubarskoj čekaonici po izrazu lica pokušavaš iščitat je li jako boljelo onog koji je u ordinaciji bio prije tebe. Uzvratio sam mu samosvjesnim pogledom – bolje i ne ulazi, ionako nemaš šanse.