Škoro se našalio: ‘Draga moja publiko… Uvijek sam kolegama rokerima tvrdio da sam ja rok-rok zvijezda jer sam pjevao na svinjokoljama, kirbajima. Ali, evo, sad se prvi put osjećam kao prava rok zvijezda!’ I onda se u stilu KURTA KOBEJNA energično bacio u publiku. U prvim redovima sve su bili postariji ljudi, koliko god je Škoro smršavio, nisu ga uspjeli održati na rukama

Škoro se pridizao s pločnika pored đakovačke katedrale. Rukom u kojoj je mikrofon grčevito sačuvao čak i pri padu, masirao je natučenu stražnjicu. Publika se navirivala da vidi je li dobro. Ljilja Đomlina urlala je pred svima na mog starog:

“Kretenu! Ti si kriv! Čovjek je mogao kičmu slomit!”

GLEDAJUĆI ŠKORU kako se energično penje natrag na pozornicu, shvatio sam da je on idealan predsjednički kandidat. Sam sebe promovira kroz rodoljubne pjesme koje već desetljećima marljivo sklada, rimuje. Gdje ćeš bolje. On za svoju predsjedničku kampanju neće potrošit ni lipe. Zapravo će na njoj i zarađivat od prodanih karata na koncertima u jeku kampanje. Taj se fakat uvijek znao snaći.

To koliko je Škoro naglo postao popularan i omiljen u narodu, vidjelo se sad maloprije kad je “Matu” zapjevao. Već na početne stihove “Mata je rođen jedne nedilje” publika je zapala u toliki trans da su podignutih dlanova zazivali Škoru da se spusti na njihove ruke.

I naravno, odazvao se zovu svog naroda. Prije toga se našalio:

“Draga moja publiko… Uvijek sam kolegama rokerima tvrdio da sam ja rok-rok zvijezda jer sam pjevao na svinjokoljama, kirbajima. Ali, evo, sad se prvi put osjećam kao prava rok zvijezda!”

I onda se u stilu Kurta Kobejna energično bacio u publiku. U prvim redovima sve su bili postariji ljudi, koliko god je Škoro smršavjeo, nisu ga uspjeli održati na rukama. Neki, poput mog starog, čak su se i odmaknuli, valjda u strahu da im ne slomi artritične zglobove. Sva sreća da Škoro nije do kraja slijedio Kurta Kobejna pa onakav oprezan kakav je, nije se u publiku bacio na glavu ili na prsa, nego na noge, baš kao što na Jadranu bojažljivi Slavonac skače u more. Natući na betonu guzicu nije isto što i glavu.

VITALNI ŠKORO KOJI U SEBI RENESANSNO SPAJA pjevača, pjesnika, poduzetnika i političara, nastavio je pjevati “Matu” kao da se ništa nije dogodilo. Ljilja Đomlina nastavila je kinjit mog starog. Pred hrpom đakovačkih branitelja, suboraca njegovih, glasno ga je optuživala da je namjerno spustio ruke dok je Škoro skakao s bine.

“Tebi je još uvik na srcu ona guja Kolinda! Vidin kako je gledaš kad je na televiziji! I tebi je zavrtila više mudima nego mozgom! Našim parama gospođa se kinđuri, svaki dan druge frizure pravi! Na našim parama si je utanjila bokove, učvrstila sise! Dok sam se ja borila u ratu, ona je po Ameriki plesala!”

“Ne mogu se ja mijenjat kako vjetar puše… Ona je kuma našem ditetu… ” branio se stari.

Ljilja pljune pred sebe.

“Kuma… Tako i ja mogu bit kuma. Kuma mu je ki šta je i gospodarica onoj bidnoj kučketini Kiki… Šta je napravila za našeg Gojka? Pisala sam joj da ga u vrtiću šikaniraju tete, uviravaju me da je zaosta, da ga tribam vodit na neke vižbe psikičke! Ki da dite branitelja odma mora bit luđak! Nije kuma Kolinda ni prstom maknula, kamoli da je u vrtić nazvala! A Škoro bi isti dan doletija tamo! Jer je čovik! Jer su njemu branitelji svetinja!” derala se Ljilja u sizifovskom pokušaju da nadglasa Škorin pjev.

“Nema žena vremena… Radi za Hrvatsku svuda po svijetu. Ko se prije nje usudio izbacit Titovu bistu s Pantovčaka? Čak ni Tuđman. I vidla si kako je iz srca plakala na vukovarskom tornju. A i Tompson je za Kolindu. Kad je trebalo, Tompson je ko i ja uzeo pušku, a Škoro bio u Mađarskoj, Kanadi, pare mlatio… “

“Ne diraj mi Škoru! Kolinda se s Plenkovićem i komunjarama slizala! Sve nas izdala! Budo Lončar njoj sad kroji vanjsku politiku! Onaj ki nam je u ratu embargom puške oduzeo!”

NISAM VIŠE MOGAO GLEDAT kako se ta alapača istresa na mog starog. Dovukli su se u Đakovo sređivat nekakve papire u vezi braniteljske mirovine od mog starog. I završili na ovom Škorinu probnom koncertu pred onaj glavni mega koncert koji će s Doris Dragović održati na Đakovačkim vezovima. Moja stara je pizdila, odmah me pozvala da i ja dođem u Đakovo i da pazim da stari slučajno na sudu ne sastavi nekakvu oporuku u kojoj sve ostavlja mom polubratu Gojku. Stara i on ionako su se već klali oko raspodjele kuće u Đakovu koja je nekad pripadala roditeljima mog starog. Ali ta kuća ionako više ništa nije vrijedila. U Slavoniji su cijene kuća toliko pale da si možda čak i ja mogu priuštit kuću s dvorištem, baščom.

Oprala me melankolija. Kako smo svi propali… Sestra s mužem u Dablinu živi, nisam je godinu i nešto vidio. Stara sama k’o ćuk u toj jednokatnici u kojoj nas je nekad šestero živjelo kad su dida Bajo i baka Anka bili živi. Potegnuo sam obilno iz boce šljivovicu koju je moj stari ponio na koncert. I on je svako malo potezao, kao u dobra stara vremena kad smo se zajedno opijali. Pukla me rakijetina na slavonskoj sparini. Škoro je s pozornice pitao nas publiku koju pjesmu želimo.

“Neka sam isti ko stari moj, neka sam isti ko stari moj!” urlao sam. Probio sam se skroz do pozornice, ispružio poput utopljenika ruku prema Škori. Prihvatio ju je, podigao me na stejđ. Stavio mi mikrofon pod usta, rekao neka se predstavim.

“Ja sam… Pavle Svirac. Za svog starog… branitelja i domoljuba… Neka sam isti kao on… ” grcao sam pijan.