Dan nakon izbora Nina Obuljen stajala je uz prozorsko staklo u svom uredu, promatrala raslinje u Botaničkom vrtu preko puta. Kako stvari stoje, ona će još četiri godine biti ministrica. Kad se tome pribroje prethodne četiri, to je punih osam godina na toj funkciji. Osam godina… Pa toliko dugo išla je u osnovnu školu.

U oporbenim strankama posebno su se nameračili na njezinu poziciju. Škoro iz Domovinskog pokreta najavljivao je da će njegova stranka, između ostaloga, svakako zahtijevati Ministarstvo kulture, u niskom startu čekali su Karolina Krišto i Zlatko Hasanbegović. U najgorim noćnim morama vidjela je Hasanbegovića kako s onim svojim točkastim, uskim tregerićima dolazi preuzet od nje Ministarstvo baš kao što ga je ona prije više od tri godine preuzela od njega i ostavila mu nezalječivu traumu. Nema gore, zauzmeš poziciju i onda te nakon par mjeseci sruše. Najviše se pribojavala njegove odmazde. Sigurno je živio za to da joj se osveti. Već se po Zagrebu špekuliralo da će Domovinski pokret osvojiti više od dvadeset mandata i da će komotno moći ucjenjivati premijera, licitirati ministarstvima. Jedino nitko nije bio siguran hoće li Domovinski pokret tražiti da Ministarstvom kulture zagospodari Hasanbegović ili Karolina Krišto. Krišto se isto baš pomamila za tom pozicijom. Na onom jednom TV sučeljavanju uspjela je čak nju, inače staloženu Dubrovčanku, izbaciti iz takta i onda joj je još onako svisoka dobacila: “Ajde, ne kričite.” Krišto je bila poput onih lijepih, samosvjesnih djevojaka iz osnovne i srednje škole koje bi se napopastile na samozatajne, od sebe inteligentnije djevojke. Poslije su završavale na beznačajnim pozicijama. Baš kao što je Krišto postala obična novinarka, sakupljačica tuđih izjava. Bome, još gora noćna mora od one u kojoj se pojavljivao Hasanbegović i njegovi grozomorni tregeri bila je da joj Krišto dođe tu u Ministarstvo preoteti funkciju. Sigurno bi se sva napirlitala za tu priliku, danima bi obilazila frizerske salone. Takva, u trijumfu fizičke ljepote, stala bi oholo pred nju i ona bi joj još morala čestitati. Svi bi se naslađivali nad tim prizorom.

Prođu je hladni trnci, usta joj se osuše. Ode si natočiti vode u čašu. Sjedne. Da, probudila se iz noćne more i ovo je sad stvarnost, ona je i dalje ministrica. Može biti sretna, može se radovat. Ali nešto je ipak muči, kao zrno graška princezu… Što je točno muči? Pa to da neće imat priliku provjeriti kako bi se Andrej, odnosno premijer ponio u slučaju da je Domovinski pokret osvojio više od dvadeset mandata. Bi li je ostavio na cjedilu? Bi li je žrtvovao samo zato da uspije sastaviti vladu? Ili bi se zauzeo za nju? To bi ona voljela vidjeti… Kako je Andrej lavovski brani, ostavlja je na poziciji po cijenu da mu se vlada raspadne.

Na stolu joj je, uz sve ostale časopise koje besplatno dobiva, ležala Gloria. Prelista je na stranicu gdje mostovac Raspudić Mariju Selak naziva malom lavicom s kojom se zajedno bori u političkoj areni i za koju je spreman poginuti. Sve zaposlenice ovdje u Ministarstvu uzdisale su na tu vitešku izjavu. Ženama je teško povjerovati da danas postoje takvi muškarci. Pa im se čak i Raspudić na trenutak učinio princem za kojim oduvijek žude. Eto, na što je spao ženski rod u Hrvatskoj.

Ona bi voljela čuti da i Andrej daje neku takvu moćnu izjavu. Da odbrusi Škori, Karolini, Hasanbegoviću nešto u stilu: “Nina Obuljen je hrabra, mala pčela. Zajedno smo zujali po mnogim premijerama, kulturnim događajima, bila je uz mene čak i na turniru u Zadru, riskirala dobiti koronu od srpskog tenisača. Nikad je se neću odreći, zauvijek će sa mnom ostati u HDZ-ovoj košnici.”

Stigne joj videoporuka od glumca Rade Šerbedžija koji se za vrijeme izolacije do krajnjih granica izvještio u videorecitacijama na Fejsbuku. Kao i većina glumaca koji su zbog korona-izolacije kazališne daske morali zamijenit Fejsbuk zidom. Udarili su glavom o taj zid i shvatili da to ne donosi nikakav novac, a internetska slava traje kraće od mirisa jeftinih dezodoransa koje su zbog besparice prisiljeni kupovat svi oni glumci bez angažmana u državnim kazalištima. Rade je, direktno iz svoje kuhinje, uz čašu crnjaka recitirao: “Ne daj se Nina, ne daj se gosparima.” Time je valjda aludirao na to da mizeriju od državnog novca namijenjenog kulturi ne potroši čitavog na Dubrovačke ljetne igre, nego da nešto ostavi i za njegov teatar Ulisiz. Lijepo je, pomisli Nina, biti umjetnik, imati mogućnost onog što te muči izraziti kroz tekst, glumu, sliku. I ona bi rado ovu neobičnu melankoliju što ju je spopala izrazila kroz sviranje violine, kao što je to radila u mlađim danima. Možda je i ona trebala postat umjetnica. Ali kad vidi kako žive umjetnici u Hrvatskoj, brzo je prođe volja. Umjetnost previše traži, a premalo daje. Svirati violinu bila je zapravo prava muka… Dok su se narodske djevojke ala Krišto gizdale po plažama, ona je doma morala napamet učiti svirat etide. I tome nije bilo kraja. Sreća da se nije odlučila za karijeru violinistice. Umjetnost je lijepa i privlačna, ali na daljinu. Nije ni čudo što su se mnogi umjetnici, publicisti na ovim izborima, kao gubavci na Sutjesci, pokušali prebacit na sigurnu obalu politike. Evo, i bivši panker Mile Kekin htio je ući u sabor. I tako preživjeti tešku krizu koja će na jesen, zimu poharat čitavu umjetničku i glazbenu scenu. Ali on i njegove kolege glazbenici završavat će kao onaj cvrčak iz basne – pjevao je i svirao dok su mravi naporno radili, a kad je došla zima smrznuo se i uginuo od gladi.