Andrej je gledao u masni somun na još masnijem papiru. Velike ćevape s lukom opet mu je donio Marko, njegov glasnogovornik i savjetnik za medije. Valjda je mislio da će ga to oraspoložit. Ali tko po ovakvoj vrućini jede ćevape? O, da mu je na par dana skoknut na Hvar, u svoj zavičaj. To bi ga oraspoložilo, a ne ovi masni ćevapi. Sjesti s mamom na terasu, gledati more, galebove, jesti ribu, jesti što laganiju hranu, blitvu, puno blitve, blitva potiskuje anemiju. Anemija ga naročito spopada ljeti kad krenu toplinski valovi, udari, kao ovaj danas. Planirao je otići do Hvara, proplivati u moru, ali onda je izbila ta prokleta afera s plinom. Oni u HEP-u nekog vraga mešetarili su s plinom. I to baš sad kad je počelo ljeto, kad je napokon mislio da će imat malo mira. Mediji traže izjave, oporba prijeti sazivanjem izvanredne sjednice. Opet se lako može dogodit da će u saboru, po ovakvoj sparini, morat izaći pred oporbu kao pred streljački vod. Rešetat će ga malicioznim, zlonamjernim pitanjima na koje će on morat smireno odgovarat. Morat će barem na trenutke pokušat bit duhovit, bacat dosjetke kao predsjednik Milanović. Čini mu se kao da je i Milanović u zadnje vrijeme posustao s duhovitim dosjetkama. Fore mu sve slabije prolaze u javnosti, nitko ih ne citira. Možda mu je čak zadnja, uspjela fora bila ono kad je njega, premijera nazvao plamenim jazavcem. Nakon toga nije izvalio više ništa tako uspješno. Možda mu dostavljaju sve slabiju robu… Ili se navikao pa ga ne lupa više onako dobro kao na početku, pomislio je u šali. Evo, ipak mu je do šale, to je dobar znak, možda se ipak pokrene, počne rješavat nagomilane probleme u državi, Vladi. I ratari su čak nešto pobunili, traže nekakve novce od Vlade.

“Niste danas za ćevape?” upitao ga je savjetnik.

Odmahnuo je glavom. Hrana, pogotovo meso počelo mu se u zadnje vrijeme gadit. Gdje god se pojavi nekakvi domjenci, stalno se nešto jede. HDZ-ovcima je po čitavoj državi hrana postala fetiš. Samo krkaju, krkaju, po Slavoniji, Dalmaciji, nešto manje u Istri. Najodvratnije mu je gledat one koji se križaju i mole prije jela, punih usta palamude o Bogu, Bibliji, potrebi da se donose sve rigorozniji zakoni o hrvatskom jeziku. HDZ kao da je postao sinonim za kult žderanja.

“Nešto mi je palo na pamet”, ponovo se oglasio njegov savjetnik.

“Nešto u vezi s plinom?” upitao je Andrej.

Bilo mu je muka od tog plina, spopadala ga je slabost, baš kao da su ga ugurali u plinsku komoru i ne puštaju ga van. U ovom ustajalom, vrelom zraku baš kao da se i osjeća neki otrovni plin. Možda je topli vjetar što je sinoć puhao dovukao s jakuševačkog smetlišta plinove sve do Vrhovca. Oni nesposobnjakovići iz Možemo koji vode grad nikad neće uspjet riješit problem jakuševačkog smetlišta. Pa oni nisu u stanju ni progurati zakon da ulične kamere smiju snimati ljude koji nepropisno bacaju smeće u kontejnere. Na sudovima im ruše sve inicijative. Kad god se osjeća loše, sjeti se nevolja tih mizerija iz Možemo i odmah mu bude lakše. Možda bi se i ova afera nekako mogla prebaciti na njihova rahitična, lumpenproleterska pleća… Ali kako?

“Reci, Marko, čega si se dosjetio?” Andrej je upitao svog savjetnika koji se ušutio kad je vidio da je premijer nešto zamišljen.

“U vezi plina…”, protisnuo je savjetnik.

Na spomen plina opet mu se smučilo, baš kao kad ga mediji prozivaju da je maltene on kriv za onaj incident kad su branitelji pred šatorom u Savskoj prijetili bocama plina. Zbilja mu je više muka od ove kmetovske, primitivne države. Svi oko njega nešto prijete, lažu, kradu, kokošare, a onda on mora pred novinarima odgovarati za njihove grijehe. I u Bruxellesu su ga već počeli krivo gledati zbog svih tih lopova oko njega. Pa nije on kriv što u Hrvatskoj ne možeš naći iole poštenog čovjeka. Što je najgore, u ovoj državi čak ne znaju krasti da ih se ne vidi. Grabe kao glupa, sirotinjska djeca koja ne kuže da su svuda po dućanima postavljene kamere. Jedino je ovaj njegov savjetnik bistar. Kad god se s nekim sastaje po kafićima, barem mobitel zagura duboko pod jastuk.

“Što u vezi s plinom?” kao da je kliještima morao izvlačiti svaku riječ od savjetnika.

“Dosjetio sam se kako bismo mogli tu aferu s plinom maknut iz medija.”

“Kako, Marko?”

“Zapravo dosjetio sam se kako jednim udarcem ubit dvije muhe, odnosno krize. Em maknut aferu plina iz medija, em omogućit da vi izaberete šefa VSOA-e.”

“Nemoj mi reći da si uspio smislit tako nešto genijalno… Ajde, reci…” nestrpljivo će Andrej.

“Izazovite Milanovića na košarkaški meč. Jedan na jedan. Tko pobijedi odlučuje tko će bit novi šef VSOA-e. Milanović će sigurno pristat na meč, previše je tašt da odbije. A vi ćete ga sigurno rasturit jer ste u košarci pravi as. Mediji će se samo o tome raspisati, samo će se pričat o tom košarkaškom meču između vas i Milanovića. Vi ćete ispast cool. Totalno ćete nadmašit Milanovićeve napušene pijarovce i njihove populističke dosjetke.”

Andreju se u prvi mah to učinilo dobrom idejom. Ali onda se zamislio na košarkaškom terenu s uznojenim Milanovićem koji će sigurno forsirat grube pokrete, udarce laktom. Ne, nije se u stanju uvaljivat u takav napor i populizam po ovoj sparini. Jednostavno će pustit da se krize s plinom i VSOA-om riješe same od sebe. Treba samo pustit vrijeme da proteče. Vrijeme je opaki igrač, to je dobro naučio u ovih svojih skoro pa sedam godina vladavine.