S kućepaziteljicom sam dogovorio da ću ošmirglat i ofarbat ulaz u našoj zgradi. Htio sam zaradit lovu da cimericu Manuelu povedem u Sarajevo na filmski festival. Otkako je Ana Lederer skinula predstavu Hotel Zagorje u kojoj je trebala glumit, Manuela nije izlazila iz depresije, a i love joj je ponestajalo. Sulude pobjede hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu kao da su dodatno zakucavale čavle u sanduk njezine depresije, bila je uvjerena da će to dati nova krila rigidnoj desnici.

NAKON NAPORNOG MALJANJA na teškoj sparini, skoknuo sam do obližnjeg Konzuma po pivo, kruh i parizer. Nad blagajnom sam spazio natpis: 11 posto popusta na sve artikle ako kupac na sebi ima bilo kakvo navijačko obilježje. U hipu sam otišao do police sa školskim priborom. Uzeo jednu plavu i jednu crvenu kemijsku olovku. Na dlan sam, grozničavo kao da pod malim odmorom pišem šalabahter, našarao crvene i plave kockice, odnosno s plavom kemijskom sam si samo napravio okvir kockica, a kožu ostavio kao bijela polja.

Vratio sam se na blagajnu. Kad sam došao na red, blagajniku u kockastom dresu ispružio sam dlan s kockicama, maltene kao da prosim.

Blagajnik me iskosa pogledao.

“Što je to?”

“Pa navijačko obilježje… Za onih 11 posto popusta…”

Blagajnik je brzim pogledom proskenirao moj dlan.

“Ne znam je li to dovoljno…”

“Hrvatska postaje nogometna velesila, a ti tu cjepidlačiš! Sram te bilo!”

“Ma šef nam je rekao da mora bit baš pravo obilježje…”

“Jebote šef!”, grunuo sam.

Blagajnik splašeno pogne ramena, upre kažiprstom prema stropu.

“Imamo kamere iznad blagajne… Ako šef vidi da sam vam za ove šarotine na ruci dao 11 posto popusta, može mi dat otkaz…”

“Ma, kurac će ti dat otkaz! Sretni su da im itko hoće radit u Konzumu za tu siću… Ne mogu si više dopustit da za ovakve gluposti daju otkaze…”

“U redu, ali može tih 11 posto onda meni oduzet od plaće.”

“Ne može, vidiš da je ovo navijačko obilježje!” turnuo sam mu ruku pod nos kao dijete kad mami hoće pokazat da je slučajno u pijesku dotaknulo mačju kakicu. “Pa jel vidiš, to su kockice, iste ko te tvoje na majici, samo manje!

Blagajnik mi je proučavao dlan kao kratkovidna gatara.

“Dobro, ove kockice crvene jesu ispravne… ali ove druge su crne, a ne bijele…”

“PA NARAVNO, TO JE MOJA KOŽA! Nemam bijele, dežmekaste ruke ko Plenković! Ja radim u Zagrebu preko ljeta, maljam ulaz u zgradi! Zato su mi samo ruke do laktova pocrnile, ja sam šljaker i kolumnist… Novinari više nemaju plaće kao nekad, pa si u fušu želim zaradit za ljetovanje! A ti, moj subrat, mali čovjek iz naroda, šljaker u Konzumu nećeš mi dat 11 posto popusta jer mi ruke nisu bijele ko nekom usranom političaru! Dobro je rekao Marks, radnik je radniku vuk! Zato nas bjeloruki političari i vozaju ko mlade majmune!’’

Blagajnik se namrštio.

“Šta imate protiv Plenkovića? Čovjek je sinoć poručio svim poslodavcima da radnike puste na doček Vatrenih. Skidam mu kapu zbog toga.”

“O, da, kakav dobročinitelj! I poslodavci će odmah potrčat da ga poslušaju!”

“To je ostavio njima na savjest. A vi da nešto vrijedite ne biste se tu natezali za pišljivih 11 posto popusta i šarali si dlan ko da ste u vrtiću”, odsjekao mi je blagajnik.

I udario mi na ponos za koji sam mislio da sam ga odavno izgubio, ali očito ga je ovaj trijumf na Svjetskom prvenstvu vratio svima nama Hrvatima i sad ćemo se opet morat nosit s time da ga malo po malo gubimo nakon što prođe nogometna euforija.

“TEBI JE PLENKOVIĆ ZNAČI BOG! E, pa ja ti imam telefon s kojim mogu nazvat kad god hoću tog tvog Boga i reći mu da te sutra pusti na doček Vatrenih”, iskurčio sam se, ali ne na prazno. Fakat sam u mobitelu imao Plenkovićev broj. Na promociji moje knjige u Jabuci, novinar Senad Pašić i ja nakratko smo maznuli mobitel premijerovom pijarovcu Macanu, kao omaž devedesetima kad je Pašić bio pomoćnik Marinka Božića u Slobodnom tjedniku, pa su u “Dragecu” ministru policije, dok je ovaj pio i krkao, maznuli prvu odštampanu hrvatsku putovnicu, fotkali je u veceu i imali ekskluzivu u idućem broju. Iz tog Macanovog moba prepisao sam si najprivatnije brojeve svih imalo utjecajnijih političara.

Blagajnik me u čudu gledao dok sam otipkavao Plenkijev broj. Premijer mi se javio u roku sekunde, očito mu je to bio broj za hitne slučajeve. Predstavio sam mu se kao kolumnist Nacionala i glasno da me svi u dućanu čuju, izgovorio:

“Tu sam u Konzumu, jedan vaš vatreni obožavatelj na blagajni bio bi presretan da sutra može dočekat Vatrene. Daj sredite mu slobodni dan kad vas već toliko voli.”

Muk.

“ŠTA JE VAMA… Ja da sređujem slobodne dane blagajnicima? Pa ja sam premijer, a ne poslovođa”, odvratio mi je Plenković u Bandićevu stilu, i to s onom svojom tomasmanovskom ironijom u glasu s kojom se pred kamerama obraća novinarima.

Pogodio me u živac. Šta baš u jednom jedinom danu moram izgubit sav nacionalni ponos za koji su nogometaši morali izgubit toliko znoja, energije, zdravlja da bi mi ga vratili?

“I da hoćete ne možete vi nikom sredit slobodan dan. Tuđman i Sanader su to mogli, nazvali bi gazdu Todorića i ovaj bi u trenu čitavom Agrokoru dao slobodan dan za doček Vatrenih… A zamislite da vi nazovete onog Rusa Maksima koji preko Sberbanke drži većinu Agrokora… Otpilio bi vas kao vi mene! Prije bi ga Kolinda uspjela privolit onim svojim plesom čirlidersice u loži na stadionu!”, ponosno sam uzvratio premijeru.

Prekinuo mi je liniju.

“Jebi ga, nemaš sreće, kao ni ja s ovih 11 posto popusta”, rekao sam blagajniku koji mi je neumoljivo otkucavao punu cijenu artikala, odnosno piva, kruha i parizera.