Doktor Banac nije znao tko sam, IZGUGLAO ME i prvo što mu je iskočilo bilo je da sam na listi izdajnika. Zato mi je Sedlar na odmorištu pokušao namjestiti da bus krene bez mene

Iz Ministarstva kulture kontaktirala me neka ženska s tvrdim imotskim naglaskom, pitala želim li u delegaciji kulturnjaka ići podržat hrvatsku reprezentaciju na odlučujućoj utakmici protiv Portugala. Pitao sam je tko je još u toj delegaciji. Nabrojila mi je nabrzinu Jakova Sedlara, Ivu Banca, Nedžada Haznadara… Treba im netko i od književnika.

NORMALNO DA MI SE ITEKAKO IŠLO U FRANCUSKU. Još od puberteta žudio sam vidjeti Pariz, grad u kojem su se kalili moji najdraži pisci poput Hemingveja, Milera, Selina… S druge strane bilo mi je jasno da je tu delegaciju osmislio ministar Hasanbegović. Vjerojatno su mnogi drugi pisci odbili taj poziv da se ne bi kompromitirali u trenutku kad je vrlo izgledno da ministar kulture Hasanbegović na jesen više neće biti čak ni tehnički ministar, što je trenutno bio. Ma, zaboli me, pomislio sam. Pariz je Pariz. Ioanko su u ovoj ušljivoj Hrvatskoj svi kompromitirani. Nitko nikome ne može na ničem prigovarat kad su se svi sto puta iskompromitirali. Osim onih najtežih gubitnika kojima još nije niti pružena šansa da se iskompromitiraju. Ti metilji s dna kace još jedini mogu zagovarat nekakve ideale, pozivat se na beskompromisnost. Naravno, idem u Pariz, nisam idiot da to odbijem!

Da bi na kraju onda ipak ispao svojevrsni idiot. Nakon dvanaest sati vožnje po teškoj žezi nisu nas iz busa iskrcali u Parizu, nego u nekakvoj teškoj pripizdini, nekakvom usranom Lensu. Koji me neodoljivo podsjetio na moje Đakovo, ako ne i na Piškorevce. Tu su Vatreni trebali odigrat sudbonosan meč s Portugalcima. Kao da kraljeve i njihovu vojsku poput žohara naguraš u kutiju šibica i natjeraš ih da se unutra bore s palidrvcima umjesto mačeva. Kakvo razočaranje!

Uz sve to, dodatno sam bio ispižđen jer su me tokom čitavog puta šikanirali u autobusu. Doktor Banac nije znao tko sam, išao je na ajfonu izguglat moje ime i prezime i prvo što mu je iskočilo na Guglu bilo je da se nalazim na listi izdajnika, Jugofila koji su postavljeni u medije kako bi raspirivali ideju nove Jugoslavije. Čuvši to, Sedlar mi je na jednom od odmorišta pokušao namjestiti da bus krene bez mene. Dok sam pišao iza trafostanice, on je uvjeravao vozača da sam se ja odlučio vratit u Hrvatsku zbog nekih nenadanih obiteljskih problema. Bus je već krenuo. Zapišanih hlača trčao sam za njim, mahao vozaču u retrovizor kao Bata Stojković u “Ko to tamo peva”.

PRED POČETAK UTAKMICE kupio sam si u tobaku pored stadiona dosta skupu cigaru u lijepo izrađenom metalnom tuljcu. Kad već nisam kao mladi Hemingvej završio u Parizu onda barem na toj utakmici mogu pušit kubansku cigaru, kao što je Hem pušio dok bi na koridi promatrao borbe s bikovima. Imao sam preslab želudac da bih gledao krv što lipti iz bikovskih vratova, za moj ukus bit će sasvim dovoljno pozorno pratit kako se Modrić na terenu, slikovitim rječnikom sportskih komentatora rečeno, bikovski snažno odozada zabija u šminkerčinu Ronalda. A možda će i tamponoglavi Ćorluka u onu svoju vatastu mašnu na glavi iscijedit par kapi krvi za Vatrene.

Toliko sam se uživio u utakmicu da sam i zaboravio na svoju cigaru. Tek na kraju, na produžecima, kad sam već bio ižmikan od želje da bilo tko zabije gol jer više nisam mogao trpiti tu neizvjesnost koja se lagano počela pretvarat u zamor, sjetio sam se da imam cigaru u džepu. Ona će mi pomoći da budem usredotočen na utakmicu do samog kraja, ospokojit će me. Izvadio sam limeni tuljac s cigarom. I dok sam odvrtao čep na njegovu vrhu, doletio mi je odozgora snažan udarac u lakat. Iz ruke mi je ispao tuljac, otkortljao se niz tribinu. Osvrnuo sam se, iza sebe ugledao Ivu Banca, sijevao je očima, on me to opalio u lakat. Oblizao je usne, a onda se proderao:

“LJUDI, ORJUNAŠ! Izbio sam mu baklju, htio ju je bacit na teren! Evo ga, tu je…”, zazivao je navijače, upirući prstom na mene.

Nekoliko grmalja u majicama sa šahovnicama okružilo me na tribini. Tresao sam se kao prut. Itekako sam se mogao saživjet s onom biblijskom prostitutkom Magdalenom, itekako mi je sad bilo jasno kako se morala osjećat pred kamenovanje, mogao sam o tome napisat uvjerljiv scenarij za nastavak Mel Gibsonove “Pasije” koju bi ovaj snimao u koprodukciji sa Sedlarom. U očaju, zagledao sam se u krunicu što je visila o vratu jednom od tih grmalja koji su me okružili. Ali plastični Krist na njoj imao je jedva tri centimetra, čak i da je nekim čudom poviknuo “tko je bez grijeha neka baci kamen”, bilo bi to kao da mrav pokušava nadglasat stadionsku buku.

“Naprašite tur tom orjunašu! Vidio je da dominiramo u produžecima, pa je hrvatsku pobjedu odlučio spriječit svojom poganom bakljom! Veleizdaja!”, nahuškavao je Banac.

U tom trenutku Vatreni fakat i jesu dominirali na terenu, onaj MODRIĆ ILI TKO VEĆ ZAMALO JE ZABIO GOL. Ali onda su se Portugalci dokopali lopte i krenuli u protunapad kao da ih goni sto vragova. Grmalji oko mene zabuljili su se dolje na teren s istim očajem kao maloprije ja u Krista na krunici…. Ronaldo je bio pred hrvatskim golom, vještom fintom dodao je loptu ovom nekom drugom Portugalcu i taj ju je rutinski zbičio u mrežu. Navijači oko mene počeli su bacati šahovničaste klobuke na pod, gaziti ih, čupati kosu tko ju je imao. Žene navijačice naricale su kao pionirke iz Sombora na Titovu sprovodu. Nedžadu su se od tuge razbarušile šiške. Osim Banca nitko više u toj općoj nogometnoj kalvariji, posrnuću nije obraćao pažnju na mene, bio sam spašen. Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane. Zakoračio sam gore do Banca i osvetnički mu se iz sve snage proderao na uho: “Naprijed naši, orjunaši!”.