Povratak umjetnika Siniše Labrovića iz Berlina na trenutak me digao iz ljetne letargije. Vjerojatno se u Zagreb vratio samo na kratko. Ali dovoljno da zatalasa ovu malu baru punu mulja. Odmah po dolasku izveo je performans koji je razdražio malograđane. Skinuo se potpuno gol u dvorištu muzeja grada i pozvao predsjednika da ga poljubi u guzicu. Nije naveo kojeg točno predsjednika. Pa se niti jedan predsjednik nije ni pojavio.

Dan nakon Labrovićeva performansa popeo sam se na Gornji grad. U parku iznad Štrosa naletio sam na neke klince koji su pušili travu. Jedan od klinaca me prepoznao, pozvao me da povučem s njima koji dim. Naravno da nisam odbio. Sjeo sam pored njih, prihvatio džoint.

Klinac koji me prepoznao, rekao mi je:

“Svirac, ti si bio moj idol. Ali onda sam shvatio da si ti običan poltron, oportunist. Gledaš samo svoje dupe. Već dugo nisi napravio ništa hrabro. Samo piskaraš i cugaš, čak ni ne jebeš.”

Pogodio me tim riječima kao maljem. Da, imao je pravo. Većina buntovnika, provokatora preselila se u Berlin, baš kao i Labrović. I zato se Zagreb pretvorio u prokleto dosadnu rupetinu, prepunu podobnih umjetnika, pisaca. Nitko se više ne usudi ikome zamjeriti. Hrpa umilne janjadi. Hrpa dosadnih izložbi, promocija. Ne, ne smijem i ja biti takav. Moram nastaviti ono što je započeo odvažni Labrović. Ne smijemo ga pustiti da jedino on vodi bitku, jer opet će takav usamljen izgorjet i vratit se u Berlin, pomislio sam. Uvukao sam još trave u pluća. Opalilo me u mozak.

Sabor je bio blizu. Pozdravio sam se s klincima, rekao da će već danas čuti za moj podvig, neću ih razočarati. Napušen, odlučio sam otići korak dalje od svog idola Labrovića, do kraja izbušit tunel strave u rupi koju je on prokopao. Na mobitelu sam još jednom pogledao fotku Labrovića kako gol stoji u dvorištu Muzeja grada Zagreba. Guzica mu je bila skroz glatka. Čak je na jednom guzu imao i tetovažu. Sjetio sam se da ja imam nešto dlaka na guzici. To neće dobro ispast na fotkama kad me novinari dođu fotografirat. Ušao sam u dućan, kupio britvicu.

Ušao sam u ulaz pored Žnidaršića, odnosno kafića Pod starim krovovima. Ušao u dvorište u kojem je sniman film Tko pjeva zlo ne misli. Sve je bilo pusto. Skinuo sam hlače, britvicom počeo brijat guzove da budu glatki kao Labrovićevi. Peklo je, jebeno je peklo brijat dupe tako na suho.

Nakon što sam se dlanom uvjerio da sam uklonio sve dlake, odjurio sam do zgrade Sabora. Nije se moglo na Markov trg, bio je ograđen još od dana kad je onaj mladić kalašnjikovom pucao po zgradi vlade. Zato sam stao pred jednu od barikada i brzo skinuo hlače i gaće. Iznad dupeta nalijepio sam papir na kojem je pisalo: “Poštovani predsjedniče sabora, možete me poljubiti u guzicu.”

Ispred Sabora je stajala ekipa N1 televizije. U hipu su s kamerom došli do mene, snimali me. Njihova prisutnost zaštitila me od intervencije policajaca. Uskoro su se pojavili još neki novinari. Iz Sabora je izašlo i nekoliko saborskih zastupnika. Među njima i Nino Raspudić.

“Gle Svirca. Na šta je spao… Kopira Labrovićeve jeftine provokacije. Koga to više može isprovocirati? Može ti se jedino dići želudac”, posprdno mi je dobacio.

Netko je očito obavijestio i predsjednika Sabora o mojoj provokaciji. Svi oko mene su se malo odmaknuli i pustili Gordana Jandrokovića da u miru pročita poruku iznad mog dupeta. On je pak zabrinutim glasom rekao:

“Mladiću, vi krvarite…”

“Da, za Hrvatsku. Od koje ste vi HDZ-ovci napravili…”

“Ne, vi doslovno krvarite. Stražnjica vam je sva krvava. Sve i da hoću ne mogu vas u nju poljubiti”, Jandroković će službenim tonom kao da vodi saborsku sjednicu.

Prošao sam rukom po guzovima.

“Šta je ovo, majko moja!?” prestravljeno sam se zagledao u svoj krvavi dlan.

“Eto vidite. Kad ste zadnji put bili na pregledu?” prijekorno će Jandroković.

“Taj se boji pregleda, njonjo je ko i ti!” dobaci mu Raspudić.

Ali meni više nije bilo ni do šale ni do provokacije.

“Ne znam kad sam bio! Na sistematskom u srednjoj valjda zadnji put! To je sve kriv vaš ministar Beroš! Nikako da se uhvati u koštac sa zdravstvenim sustavom! Smanji redove čekanja po bolnicama!”

“Sad vam je HDZ kriv i za vaše krvarenje”, Jandroković je skinuo sako, sunce je pržilo na Markovu trgu.

“Krvarenje! Kako to grozno zvuči! I moj uzor Bukovski je krvario iz guzice baš u mojim godinama! Toliko je iskrvario da je zamalo umro u nekoj bolnici za sirotinju! Evo mi ga sad kad nisam nikad htio prestat pit najjeftiniji alkohol!” zažmirio sam jer više nisam mogao podnijeti pogled na krvavi dlan.

“To sam si i mislio. Nitko trijezan ne bi pokazivao guzicu pred Saborom”, rekao je Jandroković.

“Molim vas, pomozite mi kako god znate! Ne želim iskrvariti, umrijeti ovako mlad!” zavapio sam.

Jandroković je izvadio mobitel. Nazvao nekog i rekao:

“Što prije dođite pred Sabor, hitan slučaj.”

Jedva je prošlo pet minuta, a već se iz smjera Mesničke začula sirena Hitne pomoći. Bijeli kombi parkirao se na kolniku pored Banskih dvora. Dvojica muškaraca u bijelim majicama i hlačama došli su do mene. Jandroković im je pokazao na moje krvavo dupe. Ovaj jedan izvadio je vatu, prešao mi njome po guzovima. I zaprepašteno rekao:

“Ne mogu vjerovati, zvali ste nas zbog obične ogrebotine!”

Popipao sam se odostraga napokon kako treba. I onda mi je sinulo. Pa to sam se raskrvario britvicom dok sam brijao guzove. Ništa mi nije! Fakat, samo obične ogrebotine.

“Hvala, vam! Hvala vam! Nikad vas više neću provocirat, predsjedniče!”, zagrlio sam Jandrokovića.

“Ne znaš ko je veći njonjo od ove dvojice”, jamrao je Raspudić.