Feministkinja Franka s kojom sam studirao nekad književnost na Filozofskom odvela me u klub tog istog fakulteta da s njom i njezinim feminističkim sestrinstvom na trećem programu HTV-a pratim integralnu, trosatnu snimku debate između filozofa Slavoja Žižeka i Džonatana Pitersona. Okupilo se desetak na kratko ošišanih ženski. Sve redom imale su naočale naglašeno tvrdih okvira kakve su nekad nosili egzistencijalisti. Najodvažnija među njima čak je pustila da joj po obrazima i ispod nosa slobodno, prirodno rastu dlake. Kad sam je iz blizine bolje pogledao, shvatio sam da je to moj bivši profesor književnosti, Tomislav Brlek. Nisam ga odmah mogao raspoznati među svim tim ženskama u polutami Kluba, pogotovo što je pustio dužu kosu, i šiške je imao, dakle to na njegovoj glavi bila je tipična feministička bob frizura kakvu je imala i feministkinja Rada Borić, samo što je njezina bila ofarbana u crveno, a Brlekova prirodno crna. Rada je namještala sliku na prastarom Gorenje televizoru na kojem su valjda studenti ovdje na Filozofskom sedamdesetih pratili izvještavanja o studentskim prosvjedima u vrijeme Hrvatskog proljeća.

Franka me predstavi kao Pitersonovog sljedbenika. Nabrzinu ispriča kako me zatekla da iz knjižare Verbum u Teslinoj izlazim s Pitersonovom knjigom “12 pravila za život” pod rukom.

“On je živi dokaz da studenti koji su studirali na Filozofskom mogu toliko poglupit da caltaju 170 ili koliko već kuna za tu katoličku bižuteriju.”

Branio sam se da sam tu knjigu kupio za cimericu. Ona je Pitersonovu knjigu posudila od neke frendice, ali smo tu knjigu slučajno zalili po bijelim koricama crnim Ribarom, pa sam morao kupit glanc novi primjerak, što je za mene bilo kao da maltene kupujem novi auto.

“AJDE NE SERI, OSIM ŠTO SI POGLUPIO, postao si i kukavica. Ne usudiš se priznat da čitaš Pitersona. Kako bi te se on sramio… Koliko mi je poznato Pitko prezire muškarce koji izbjegavaju reći istinu samo zato da bi izbjegli sukob. Takve u toj svojoj knjizi krepiloidno uspoređuje s poraženim jastozima.”

Prekardašila je. Što, dovela me da se istresa na meni tu pred svojim feminjarama i dodatno si diže cijenu?

“Rekao sam ti istinu, nisi vrijedna mog laganja. Tebi je čudno da netko s Filozofskog čita Pitersona? Pa i meni je čudno da je ta moja cimerica, nekad vatrena salonska ljevičarka iz centra uzela to čitat… Možda je povezano s time šta ju je gorko razočarao bivši dečko, hipster i fićfirić koji nikako da joj ponudi da žive zajedno, kamoli da se ožene. Pa je na kraju završila u mom ćumezu u Dubravi… Očito je toliko postala očajna da joj je Piterson zadnja nada… On i njegovi vapaji muškarcima da postanu odgovorni i preuzmu stvar u svoje ruke kao oni nekad pomalo sirovi, ali ipak časni i radišni, tradicionalni muškarci kakav je bio moj dida Bajo na primjer.”

Dok sam ja tako polemizirao vješto, Rada Borić uspjela je namjestiti sliku na televizoru. Debata je već dobrano odmakla. Rada namjesti i zvuk. Piterson je upravo Žižeku dobacio vrući kesten marksizma. Žižek je počeo nekontrolirano palucat jezikom, frfljat kao Ljubica Zubica. Kosa razbarušena, majica rastegnuta, nogavica mu se povukla visoko gore, pa se između čarape i nje pomalo besprizorno bijelila noga. Piterson je pak bio u uredno opeglanom, konzervativnom odijelu. Djelovao je kao jeftini, američki psihoanalitičar koji iz slavenskog lunatika frojdovskom metodom pokušava na svjetlo dana istjerat duboko zakopanu traumu.

Slika na TV ekranu počne titrat, nestane i zvuka.

“Kud baš sad… Kad moram čut odriče li se Žižek stvarno pred ovim kapitalističkim jastogom Marksa u korist Hegela. Daj, vratite bar ton!” dreknuo je profesor Brlek.

“POPRAVI SI GA SAM. JESI MUŠKO ILI NISI?” smrkne se Rada Borić.

Zagledam se u Brleka. Znao je pomoću formalističkog alata na najsitnije dijelove rastavit i sastavit zapletenu strukturu Davičovog romana “Pesma”, ali na faci mu se vidjelo da je pred popravkom televizora nemoćan. Shvatila je to i Rada Borić, pa se izazovno meni obratila:

“A, ti pitersonovska muškarčino? Kakav si ti s popravkom tehnike? U socijalizmu svaki je muškarac znao popravit televizor, veš mašinu… A, danas u kapitalizmu, na najmanji kvar bacaju i kupuju novo. Zatrpavamo planet otpadom…”

Prišao sam televizoru kao Karate Kid protivniku. Umjesto da ga popravljam, stisnuo sam mu nogom maja-geri; naučio sam taj potez kad sam kao klinac išao na karate i pao na polaganju za žuti pojas. Televizor je pao sa stola, rasuo se u tisuću komada. Viknem:

“Šta imamo od buljenja u ovu trosatnu trakavicu! Dva jastoga bore se za intelektualnu nadmoć! Jalovo nadmudrivanje od kojeg samo njih dvojica imaju korist…”

“Milenijski nihilistu! Zbog tvoje generacije i izumire svako kritičko mišljenje, književnost, filozofija!” prekine me prof Brlek.

Nisam se dao:

“PRVI MAJ NAM JE PRED VRATIMA, a mi tu dreždimo kao neke tetke pred televizorom, kao oni očajnici što petkom navečer gledaju Peti dan dok ostali vani piju, zajebavaju se!”

Brlek mi se opet, sportski rečeno, uklizne među noge:

“Ne znam što si ti uopće tražio na ovom fakultetu, jeftini uličaru.”

A ja rokam po svom:

“Buljimo u televizor umjesto da se pripremamo za Prvi maj! Da izađemo svi zajedno na ulicu i borimo se… bolje uvjete radnika… I za veća prava vas žena…”, izgubio sam dah, previše sam toga sasrao u jednoj jedinoj minuti. Feministkinje su se okupile oko mene, pružale mi plastične čaše s vodom, sokovima, grickalicama. Vidjelo se da u dubini duše vape za snažnim, muškim vođom ala Lenjin. U meni su osjetile tu neku snagu. Profesor Brlek nadureno je sjedio u kutu. Pogurio se u ramenima kao poraženi jastog.