Sišao sam iz Fliks busa u Sežani i krenuo se odmah na kolodvoru raspitivat kako da dođem do etičnog bordela koji je prvi na ovim prostorima otvoren baš u ovom malom, pograničnom, slovenskom gradu. Ljudi su mi nevoljko davali upute, osim jednog starog Zagorca, on mi se pohvalio da je bio jednu noć tamo i da je „zjebal dve odjemput”.

Dok sam klipsao prema bordelu, u ušima su mi odzvanjale riječi aktivistice za prava žena Sanje Sarnavke:

„Tebe čitaju većinom muškarci kakav si i sam. Toliko uplašeni od jakih, samosvjesnih žena da moraju pribjegavat najgorim seksističkim stereotipima kako bi kamuflirali svoj strah. Nije ni čudo da u ženama vidite isključivo kurve. Vama su bordeli jedini prirodni okoliš za kontakt sa suprotnim spolom. Evo, zato ti novcem iz naše udruge B.a.B.e. plaćam noć u etičnom bordelu. Napiši i objavi utiske. Ako sve muške štetočine i mizerije poput tebe nasrnu na etični bordel, manja je šteta po ženski rod. Prave, ostvarene žene nisu za vas.”

Bordel se nalazi na samom rubu Sežane. Izvana izgleda kao prenoćište u napuštenom Černobilu. Na recepciji sličnoj šalteru u đakovačkom Domu zdravlja dočekala me vlasnica, Valentina Markežić. Shrvan tremom, odmah sam se uzmljeo kako još nikad nisam bio u bordelu. A bila mi je velika želja. Svi moji uzori, od Dostojevskog pa do Matoša, Markeza, Henrija Milera maltene su živjeli u bordelima i tamo izvlačili dragocjeno iskustvo za pisanje. Etični je bordel, rekao sam otprilike ovim riječima, vjerojatno pravo mjesto za mene jer ovdje se s prostitutkama, baš kao u romanima Dostojevskog, sigurno puno više priča nego jebe. Vlasnica me baš i nije slušala, stalno joj je zvonio mobitel. Bordel je nedavno otvoren i sve je, pogotovo novinare, zanimalo što se u njemu točno događa.

Bilo mi je ponuđeno birati između dvije prostitutke: mršavije plavuše Viktorije i nešto punije, u prsima raskošnije, tamnopute Eme. Bez puno dvojbe odlučio sam se za Emu. Vlasnica me uskim stepenicama povede na kat na kojem su se nalazile tri sobe. Uvede me i ostavi u slabo osvijetljenoj sobi crnih zidova. Na prostranom krevetu, naslonjena o kičasti, zlatni jastuk sjedila je Ema, samo u grudnjaku i gaćicama.

Približim se krevetu. Na noćnom ormariću pedantno raspoređeni paketići prezervativa i bočice s lubrikantima. Ljubazno se predstavim. Fiksirajući me nepomičnim pogledom, Ema mi se osmjehivala usnama koje bi neka muška svinja nazvala pušačkim. Koljena su mi klecala od uzbuđenja. Opet se u nelagodi razbrbljam o piscima, književnosti… Da sam nju izabrao jer ima isto ime kao moja omiljena književna junakinja Ema Bovari koja se u potrazi za istinskom ljubavi podavala mnogim muškarcima i bila proglašavana kurvom.

Svučem hlače, sjednem do Eme na krevet. Samo je šutjela i sanjarski gledala u crni zid pred sobom.

„Ti si, Ema, kao Ema Bovari… Uzalud ovdje čekaš onog pravog… Koji ne postoji. Jer ga je paučinastim, nestvarnim nitima isplela tvoja bujna mašta…”, naglo je uhvatim za bujne grudi. Na sredini Lidlovih bokserica pojavi mi se izbočina. Ema počne ispuštati uzdahe zadovoljstva. Opijen njezinim razbludnim uzdasima, dohvatim sa stolića lubrikant, iscijedim gustu tekućinu po dlanu. Odvažno zavučem ruku Emi pod gaćice. Opet sladostrasno uzdahne. Jako sam je potpalio i sad je šmrkom trebalo gasit razbuktalu vatru. Blago je pogurnem ustranu, tako da u nju za početak mogu prodirati s boka.

Ali kako sam je pogurnuo ona se samo prevalila punom težinom udesno kao da je mortus pijana. Čelom je pogodila u oštri rub noćnog ormarića i potrbuške se strovalila na pod. Skočim za njom, uhvatim je za golo bedro.

“Ema, jesi dobro!?”

Umjesto odgovora, počnu joj se grčiti svi nožni prsti. Od tog horor prizora zacrni mi se pred očima, izgubim svijest…

Sebi dođem u naručju vlasnice bordela, držala mi je otklopljenu bočicu lubrikanta pod nosom. Ema je i dalje ležala potrbuške na podu. Samo joj se nožni prsti više nisu micali.

“Nisam joj ja ništa! Pala je sama od sebe!” kriknem užasnut.

“U redu je, valjda ste malo previše zanijeli. Ipak vam je prvi put…”

“Nisam! Nisam ja ništa! Nisam kriv! Ne želim u zatvor!”

“Pa ne morate zbog 50 eura u zatvor. Samo ste joj glavu malo oštetili. To je 50 eura dodatno. Platiti ih možete u roku dva dana.”

Uhvatim se za glavu.

“Nisam ja takav… Ja ne tučem žene… Zašto se ne podigne s poda!?” pokažem na Emu.

“Pa možda zato što je lutka. Očito ste se toliko uživjeli da…”

“Kakva jebena lutka!?”

Vlasnica me u nevjerici pogleda. Moje smrtno ozbiljno, moralno lice nagoni je u raskalašeni smijeh.

“Kako demonski… Etičnim nazivate to da mušterije uz novčanu naknadu tuku vaše prostitutke!” kleknem uz Emu, ponovo je uhvatim za bedro. Ipak je bila živa, nožni prsti zatitraju joj kao klasje na vjetru.

“Pogledajte joj prste! To je od epileptičnog napada! Dostojevski je o tome pisao…”, unezvijereno ću.

“A, vidim, svidjelo vam se… To je ujedno sve što za sada mogu naše lutke koje ipak nisu robot. Kad ih dirate po butinama, pomiču nožnim prstima… A jeste čuli kako ispušta uzdahe? Sigurno jeste. Čim je uhvatite za intimne dijelove počne ispuštat uzdahe…”

Zavrti mi se u glavi. Okrenem Emu na leđa. Stavim joj dlan na dojku. Ona ispusti sladostrasni uzdah kao da ništa nije bilo… Bijes u meni proždere i potpuno zamijeni paniku. Bijes na Sanju Sarnavku. Zašto mi nije točno objasnila u kakav me bordel šalje!? Pa da, zato vani na ulazu piše “Doll House”. Sigurno je već o ovom fenomenu davno prije pisao Ibsen u “Lutkinoj kući”, drami koju nikad nisam pročitao za lektiru, a očito sam trebao.