Onog svog poznanika, kolegu što je nekad prije radio kao novinar u EPH, a onda dobio nogu u trenutku kad je firmu preuzeo Hanžeković, poveo sam u Varaždin na predstavu Matijaš Grabancijaš Dijak. Za vrijeme predstave bio je vidno rastresen, stalno je skidao masku s lica kao da se guši. Pogotovo kad se na sceni neka baba objesila o drvo kruške. Valjda je i sam pomišljao na nešto slično u trenutku kad je novi gradonačelnik Tomašević odlučio ukinut plaće za roditelje odgajatelje. A moj poznanik nakon otkaza u EPH baš to je postao. Shvatio je da gdje god se iduće zaposli kao novinar, imat će istu plaću kao roditelj odgajatelj. A treće dijete mu je, kako se kaže, bilo na materničnom sluzavom putu u ovaj surov svijet. Pa su se on i žena dogovorili da se on prijavi za roditelja odgojitelja. Na taj prepreden način žena ga je uhvatila u zamku da on postane domaćica prikovana za kuhinju, da pere i suši veš, bavi se djecom. Vjerojatno je u sebi likovala, mislila da je tako pružila zadovoljštinu svojoj mami i baki koje su prikovane u kuhinji provele svoje živote, vječno bazdeći na zapršku, dinstanje, bebinu bljuvotinu.

Uvjeravao sam bivšeg novinara kako je i bolje da Tomašević ukida plaću za roditelje odgajatelje, bar se nove generacije očeva neće moći uhvatiti u tu zamku. Muškarci prirodno lijeni i neambiciozni pomisle da će kao roditelji odgojitelji hladit jaja i primat plaću, a tek kasnije shvate u što su se uvalili. I plus na sebe preuzimaju krivnju ako dijete bude loše u školi. Preuzimaju zapravo krivnju za sve djetetove poraze kasnije u životu. Kad odrastu, sin ili kći uvijek će mu moći srat da ih je on upropastio jer nije dovoljno s njima radio, a za to je od Grada primao plaću, to mu je bio jedini posao u životu. Dakle, totalni luzer.

“Moraš se izvući iz te kaljuže. Vidiš da vam je to i nova vlast u gradu poručila, vama koji otprije primate tu plaću. Dala vam je vremena da se polako prebacite u neki novi posao dok je još vrijeme. Pitat ću ja intendanticu ima li kakav posao za tebe ovdje u kazalištu. Ona je super žena, prema svima se odnosi majčinski, nikad se nitko ne žali na mobing. Tebi bi bilo najbolje da dođeš radit honorarno tu u Varaždin, tako bi se napokon malo maknuo od žene, djece, možda bi ti se posrećilo i da potorbaš neku lokalnu glumicu, one ovdje čeznu za novim muškarcima”, tješio sam ga dok smo odlazili s predstave.

“Ti govoriš kao da su ta ekipa iz Možemo! nekakvi spasitelji. Odjednom su ti postali dobri. Nije valjda da si se i njima uspio uguzit”, bivši novinar na izlasku iz dvorane ogledavao se gdje je domjenak, valjda je bio željan hrane, doma je morao jesti ostatke od djece.

Čim smo se spustili u prostoriju u kojoj je bio domjenak, bivši novinar navalio je na kiflice i varaždinske štrukle. Ja sam odmah uzeo bocu vina i bocu mineralne i odnio to za stol za kojim je sjedio dramaturg predstave Ozren Prohić. Nismo se vidjeli još od prvog vala korone pa smo žudno, kao mornari na prostitutke, navalili na razgovor o književnosti. Ispretresali smo one dijelove Zastava u kojima je Krleža kroz usta Kamilova spaljenog djeda neumitno objasnio zašto je svaka ideja Jugoslavije uvijek osuđena na brzu propast. Bivši novinar s dosadom nas je slušao, daveći se u štruklima. Napravio sam nam nove gemište. Prohić se zaneseno prisjećao kako je kao golobradi mladić u nekoj kavani na Stradunu bojažljivo prišao Danilu Kišu, izrekao mu očaranost njegovim knjigama, tražio od njega neki savjet za svoj umjetnički put. Kiš mu je samo umorno odvratio – ostavi se duhana. U tom trenutku Kiš je imao rak pluća. A svejedno mu je, prisjećao se Prohić, među dugačkim, košćatim prstima dogorijevala cigareta.

Dok sam ga slušao, u džepu mi je zavibrirao mobitel. Javio sam se pun loših slutnji. Predosjećaj me nije prevario. Predstavnik stanara me zvao, rekao da mi je prije pola sata u stan ušao Dario Juričan s nekakvim čudnim tipom.

“Dolje u prizemlju pitao sam ih koga traže, ljubazno sam ih pitao da im pomognem, a taj tip koji je došao s Juričanom prvo je zarežao na mene, a onda zalajao kao pravi pravcati pas. Kezio je zube, uplašio sam se da će me stvarno ugristi, prenijet mi bjesnoću. Izgledao mi je kao zaražen bjesnilom.”

Od užasa sam bez riječi položio mobitel na stol, tupo se zagledao pred sebe. Ono čega sam se mjesecima pribojavao, dogodilo se. Juričan je ostvario svoju prijetnju da će mi oduzet stan koji sam kao zaslužni pisac dobio od Bandića na korištenje. Čekao je da se maknem iz Zagreba i da izvrši svoj mračni posao.

“Što je bilo? Problijedio si kao Kamilo u petoj knjizi kad je saznao da mu je otac sklopio pakt sa Srbima”, začujem Prohića.

U suzama mu ispričam što se dogodilo. A bivši novinar mi se nasmije u facu.

“Ahahaa, meni si govorio da moram bit sretan jer će mi Možemo! ukinut plaću roditelja odgojitelja… Ima pravde! Eto, sad ti budi sretan što ti Možemo! pomaže da se napokon odseliš iz Dubrave. Ionako si se uvijek žalio da ti se daleko tamo vraćat iz grada, ahahaa!”

Do mene je majčinski zabrinuto došla intendantica Jasna Jakovljević. Prohić joj je kaže što mi se događa. Ona mi ponudi da za prvo vrijeme, dok se ne snađem, spavam u podrumu varaždinskog HNK, tamo će mi namjestit krevet. Bivši novinar ljubomorno je zasiktao:

“Gle ga, došao je meni tražiti posao, a na kraju će se sebi ogrebat za besplatan smještaj. Doduše, to bi i bilo ostvarenje tvoje loše karme, da na kraju završiš kao ružni Fantom iz opere. Da živiš, skrivaš se u podrumu kazališta i plašiš glumice. Koja bude loše glumila, odvući ćeš je u svoj brlog.”