Saborska zastupnica Marija Selak Raspudić i moja bivša cura Stojka stajale su zavezane za drvo u parku u Utrinama. Podsjetile su me na scene iz mojih nekad omiljenih stripova o Zagoru, kad Indijanci zarobe bijele žene i zavežu ih za drvo. Stojka je u gornjem džepu traper jakne imala zabodeni mobitel iz kojeg je na ripit išla Balaševićeva “Ne lomite mi bagrenje”. Novinari su se okupili oko njih. Pjesnik Igor Čumandra javio mi je da se u Utrinama događa cirkus u kojem sudjeluje moja bivša cura, pa sam odmah doletio, nisam to želio propustit. Doduše, nije mi bilo svejedno vidjet bivšu curu zavezanu za drvo u razrovanom parku u kojem iz zemlje vire vodovodne cijevi kao u nekom filmu apokalipse. Prošlo mi je kroz glavu da je Stojka oboljela od šizofrenije kao i njezina pokojna luda tetka. Jedino me malo umirivalo što je za drvo zavezana i Marija Selak. Ona sigurno nije luda, ona uvijek dobro zna što radi.

Stajao sam po strani, pored ljuljački. Popušio sam cigaretu, napravio par koraka do utrinskog vonabi pisca Željka Špoljara, upravo je sjeo na stol za ping pong.

“Koji se ovo kurac događa? Zašto su Selakica i ona ženska zavezane za drvo?” pitao sam ga.

“Ma, kao nešto prosvjeduju protiv rušenja ovih stabala u parku.”

“A… kužim. Peternel je prije neki dan kosio ispred Poglavarstva da ukaže na nesposobnost možemovaca. Da nisu u stanju ni održavati grad nepokošenim, kamoli nepokorenim od bivših Bandićevih struktura. Pa su se ovi iz Mosta usrali da će ih Peternel i njegov Domovinski pokret prejebat u toj populističkoj spiki. Selakica se znači odmah krenula natjecat s Peternelom u akcijama. Pa da, Most kao da se uspavao naspram Domovinskog pokreta.”

“Tako nekako”, promrsio je Špoljar.

U parkiću su se okupljali Utrinjani. Baš kao i Špoljar, vonjali su po znoju. Nije im bilo za zamjeriti. Već više od tjedan dana nisu imali tople vode zbog radova na vodovodnim cijevima. A onda su radnici prilikom iskopavanja probili neku cijev pa je nestalo i hladne vode. A po Utrinama se razlila prljava voda. Dobro, sad sam otkrio zbog čega je Marija Selak privezana za drvo, njoj to spada u posao. Ali zašto je s njom moja bivša cura? Nisam više mogao obuzdavat znatiželju. Probio sam se do nje. Namrštila se kad me vidjela. Naš zadnji susret loše je ispao. U butiku u Lisci izvrijeđao sam je da se udebljala i da joj noge u samostojećim mrežastim čarapama podsjećaju na kulenovu seku u mrežici.

“Mrš, gade! Samo si mi još ti ovdje trebao!” siknula je na mene. Fakat je djelovala kao šizofreničarka koja se ne može obuzdavati.

“Daj, šta ti je…” zabrinutim ću glasom.

“Mrš!”

“Svirac, pusti je na miru, najbolje ti je da se makneš”, začuo sam Mariju Selak.

“Neću se ja nikud maknut”, zajunio sam.

Upao sam u prepirku, debatu s Marijom Selak, a to nikad ne ispadne dobro. Objasnila mi je zašto je moja bivša cura privezana za drvo. Pod tim drvetom prvi put se poljubila s dečkom. Dečkom iz osnovne škole Mladost u koju su zajedno išli. Taj dečko bio je njezina prva i jedina ljubav, čista ljubav. Svi muški nakon njega samo su je kinjili, iskorištavali, zajebavali, a ponajviše ja. Stojka je pak, kao u nekom transu, njihala glavom na Balaševićeve stihove: “Ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio, bosonogu i odbeglu od sna…”

“Ne brini, malena. Spasit ćemo to drvo, kunem ti se na Možemo!” primaknula je glavu prema Stojki. Nježno ju je poljubila pored usana.

Stojka naglo kao da je izašla iz transa.

“Nije me on tu prvi put poljubio. Baš pod ovim drvetom mi je frajer prvi put gurnuo prst u pičku. Tu sam napola izgubila nevinost”, izrekla je novozagrebački brutalno.

“Eto što radi Tomaševićeva vlast koja se navodno toliko zalaže za ekologiju! Sijeku stabla po novozagrebačkim naseljima. Nije im dosta što roditeljima odgojiteljima oduzimaju plaće, nego su počeli oduzimat i uspomene! Utrinjani su se pod ovim stablima doživljavali svoje prve ljubavi”, glasno će Marija Selak

“Pa da! Eto što nam rade te nove gradske vlasti! Jebe se njima za ekologiju! Evo, i Puljak je dozvolio da se u Splitu zbog interesa nekakvog investitora sruši najstarije i najveće stablo!” ogorčeno će neki nabildani lik s laganom fudbicom, očito neki Dalmoš koji živi u Utrinama.

Mariji je zazvonio mobitel. Zavezana za drvo, nije ga mogla izvaditi iz džepa. Zamolila je mene da to učinim. Na zaslonu je pisalo Nino. Prislonio sam joj mobitel uz uho.

“Ne mogu ja danas kuhati ručak! Rekla sam ti da ću biti privezana za drvo u Utrinama do navečer! Naruči nešto preko Wolta!” slušao sam je kako komunicira sa svojim suprugom Ninom Raspudićem.

Kad je privela razgovor kraju, obratila se ponovo nježnim glasom Stojki:

“Draga, ja ću te uskoro morati napustit. Obiteljske obaveze. Ali ti izdrži. Budi ovdje danima, nemoj dopustit da posijeku drvo tvoje prve ljubavi.”

“Ne brini”, stameno joj je odgovorila Stojka.

Nikad je nisam vidio takvu. Odsjaj njezine prve ljubavi zablistao je na njezinu licu. Prešao sam pogledom po potoku koji je nastao nakon puknuća vodovodne cijevi. Radnici su preko tog potočića od dasaka napravili male mostove. Mostovi u okrugu Utrine, pomislio sam. A Stojka se baš kao Meril Strip u tom filmu prisjeća tog dečka koji ju je prvi doveo do orgazma. Lagano sam osjetio ljubomoru prema toj blistavoj zvijezdi njezine prošlosti. Tog dečka sjećala se s tolikom milinom. Dok se mene gnušala i tjerala me od sebe kao vodenog štakora iz utrinske bare. Nikome nisam mogao ostati u dobrom sjećanju. Baš kao ni moj Bandić kojeg su ogorčeni Utrinjani okrivljavali za dugogodišnju nebrigu o vodovodnim cijevima i proklinjali ga u grobu.