Protrčao sam pored porte privatne poliklinike Sveta Katarina i nenajavljen upao u laboratorij Dragana Primorca.

“Vi mi se uopće ne javljate na mobitel… Prošlo je već skoro mjesec dana otkako ste mi izvadili krv. Di su nalazi!? Ja sam se držao dogovora, nisam vas ismijavao na društvenim mrežama.”

Primorac je upravo ubrizgavao injekciju nekom bijelom, albino mišu. Srećom pa dva dana ništa nisam pio, inače bi me uhvatila panika da imam delirium tremens.

“Nemate pravo samo tako mi upadat u laboratorij. Pozvat ću osiguranje!” stisnutih će usana Primorac.

“Nemojte… Ajmo stat na loptu da nam obojici bude dobro. Za početak, da vam čestitam što su vas primili u generalski zbor. To je izniman uspjeh. Tako nešto moguće je samo u Hrvatskoj koju vodi slobodoumni Andrej Plenković. Treba imati veliku slobodu uma da se nekog tko nije ni sekunde proveo u Domovinskom ratu primi za počasnog člana u generalski zbor.”

“Domovina se ne brani samo puškom”, mrko će Primorac.

“Znam, nego i skalpelom i znanstvenim pokusima. Vi kao ugledni znanstvenik možete proizvesti atomsku bombu. Samo to je dovoljan razlog da vas se primi u generalski zbor. Hrvatskoj treba oružje. Ljevičari su nas skroz demilitarizirali. Zato Tramp sad može izručiti Europu Putinu kao ovcu na klanje. Vaša suparnica na predsjedničkim izborima kaže: za jedan tenk možemo izgradit pet vrtića. Ali što će ti tih pet vrtića kad ih Putinova vojska u par sekundi sve može dići u zrak. Pa već je jedna raketa pala na Zagreb, doduše ukrajinska.”

Nakon ove moje salve lijepih riječi, Primorac se smirio. Čini se da mu više nije padalo na pamet zvati osiguranje. Izvukao je injekcijsku iglu iz mrtvog tijela bijelog miša.

“Ako pružate medicinsku zaštitu jednom mišu, molim vas, pružite je i meni. Svi doktori u državnim bolnicama idu u štrajk. Što znači da će hrpa Hrvata pomrijet jer neće moći obavit pretrage, otići na operacije tumora. Molim vas, napravite mi temeljite pretrage da vidim jesam li zdrav… Ne osjećam se dobro.”

“Vidite da nemam vremena. Ne znam gdje mi je glava. Predsjednička kampanja je izuzetno naporna… Ali pobjeda Trampa dala mi je novu snagu. Ako se on u tako visokim godinama može žrtvovat za svoju državu, mogu onda i ja, puno mlađi i u boljoj formi.”

“Vi ste, znači, dobri s Trampom?”

“Da, jesam. Pa to već zna svaki vrabac.”

“Ja sam mu nakon pobjede na izborima napisao pjesmu. Prevoditelj Mišo Grundler preveo ju je i na engleski. Evo, pročitat ću vam je…”

Nisam čekao odgovor. Izvadio sam mobitel i krenuo čitat s ekrana: “Ne treba ti Ivo Josipović/Ne treba ti Džon Lenon/Majka Tereza ni hrvatski ZAMP/kada svijetom ponovo vlada/sjajni, veličanstveni Donald Tramp./

Primorac je pažljivo slušao. A onda rekao:

“Jako lijepo. Moram priznat da ste jaki na peru. Sad mi je tek jasno koliko imam sreće što me niste svojim tekstovima ismijavali na društvenim mrežama.”

“Mogu li se nadat da ćete tu pjesmu u Grundlerovu engleskom prijevodu poslati vašem prijatelju Donaldu?”

“Svakako hoću. Siguran sam da će mu se svidjeti. Donald voli kad mu ljudi odaju poštovanje i divljenje. To je jedina šansa za Europu. Ako pokaže divljenje i poštovanje Trampu, on je neće ostaviti na cjedilu. Vi ste s ovom svojom pjesmom udarili kamen temeljac Trampove suradnje s Europom.”

Ove Primorčeve pohvale mojoj pjesmi toliko su me digle da sam se ponovo počeo osjećati pun snage, potpuno zdrav. Ma, ne trebaju meni nikakve pretrage! Velike pjesnike čuvaju i o njima se brinu Muze i Bogovi, a ne neki ministar Beroš i njegov urušeni zdravstveni sustav!

Nakon što sam se na svoje oči uvjerio da je Primorac engleski prijevod moje pjesme poslao osobno Trampu na mobitel, najdublje sam mu zahvalio na tome i otišao u Krolu proslaviti moje zbližavanje s Trampom.

Nakon što sam popio prvo pivo, u kafić su ušle perjanice stranke Možemo! Rada Borić i glumica Urša Raukar. Za šankom su naručile čaj. Dok sam ih promatrao, pala mi je na pamet trampovski sjajna ideja. Ponovo sam izvadio mobitel, ovaj put ne da čitam pjesmu posvećenu Trumpu, nego da napišem status na Fejsbuku koji bi lako mogao pročitat neki od američkih diplomata zaduženih za praćenje hrvatskih medija: “Poštovani Donalde Tramp, čestitam vam na veličanstvenoj pobjedi! Hrvatski sam književnik, britanski Guardian me 2021. proglasio najboljim zagrebačkim piscem. Zbog toga mi je pokojni gradonačelnik Bandić kao zaslužnom građaninu dao stan od Grada. Ali nova ljevičarsko-zelena vlast me nakon smrti gradonačelnika izbacila iz tog stana. Bilo bi mi drago da kroz svoju diplomaciju u Hrvatskoj pritisnete te crveno-zelene Kmere da mi vrate stan. Bio bih vam neizmjerno zahvalan! Veliki pozdrav prvoj dami Melaniji koja je kao djevojčica iz rodne Slovenije dolazila u Zagreb pratiti Univerzijadu. Dragi Donalde, u čast vašoj supruzi, vratite ovom devastiranom Zagrebu onaj sjaj koji je imao u vrijeme Univerzijade!”

Vratio sam mobitel u džep. Na TV ekranu u lijevom kutu Krole pojavila se Kamala Haris. Nemušto se pokušala opravdati zašto je na izborima potučena od Trampa. Dok ju je gledala na ekranu, Rada Borić počela je plakat.

“Zašto? Zašto?” povaljala je kroz suze.

“Nemoj plakat… Budi jaka”, milovala ju je po crvenoj kosi Urša Raukar.

Samo ti plači, rekao sam u sebi. Ali nikad nećeš kao ja… U onim danima kad me tvoja prokleta stranka izbacila iz gradskog stana.