Pjesnik Stjepan Bajić nagovorio me da s njim odem na hodočašće u Međugorje na Veliku Gospu. Uvjeravao me da je to nezaboravno iskustvo, pješačiti i pješačiti kilometrima, spavati pod otvorenim nebom.

“Ako to prođemo i izdržimo bez neke veće svađe, bit ćemo prijatelji do kraja života.”

“Da, pogotovo ako ćemo spavat u istoj vreći za spavanje, jer ja svoju nemam. Tad ćemo se itekako u noći zbližit, možemo se odmah i vjenčat tamo u Međugorju.”

“Svašta se među muškarcima događa na hodočašću. Moraš to isprobat.”

“Znači fakat se rađaju muške ljubavi?”

“Da, ali ne na taj način na koji misliš… Nije povezano sa seksom.”

Dio puta do Međugorja prošli smo busom, dio pješke. Spavali smo u nekoj šumi. Noge su mi bile natečene. Tijelo mi je patilo, ali duh zbilja kao da mi se uzdignuo iznad tijela. Svo to hodanje i noćni razgovori uz cestu s Bajićem nešto su u meni pokrenuli. Shvatio sam da ljudi u ovoj dolini suza ne moraju samo grcati u blatu, nasilju, alkoholu, opijatima, životinjskom seksu. Postoji i nešto drugo… Što tek trebam dokučit.

Lagana drhtavica me spopala dok smo se po kamenoj stazi uspinjali do Gospinog kipa, do onog mjesta na kojem se osamdesetih malim pastiricama ukazala Gospa i prenijela im poruke ljubavi, mira i nade, ali i opasnostima koje vrebaju od nečastivog u budućnosti. Nisam mogao vjerovati da se uspinjem na mjesto koje sam vidio samo u filmovima, točnije Sedlarovoj Gospi.

“Udba, koliko god se trudila, nije uspjela uništiti ovo svetište”, zadovoljno će Bajić.

“Udba možda nije. Ali mogla bi SOA. Pogledaj tko je gore… Pod Gospinom suknjom skriva se naš najpoznatiji bjegunac… Vidi ga kako se šepiri!” pokazao sam na Zdravka Mamića. Gore na brdu nešto je glasno objašnjavao hodočasnicima kao da su Dinamovi igrači koji su loše odigrali tekmu.

Jedva smo se probili na brdo, hrpa hodočasnika. Mamić je o Gospi govorio kao da mu je najbolja frendica.

“Ako je tako, onda će ona uslišati vaše molitve!” doviknuo sam.

Sav sam gorio, kao da me iznutra zahvatila neka vatra.

“Sigurno prije nego tvoje, klošaru!“ posprdno mi je odvratio Mamić, aludirajući valjda na moje iskidane tenisice kroz koje su provirivali prsti crni od prljavštine.

“Nije on nikakav klošar! On je kolumnist Nacionala! Došao se osvjedočit da Gospina ukazanja nisu laž i izmišljotina, baš kao što je Emil Zola zbog istog razloga išao u Lurd!” odvratio mu je Bajić.

“Nacionala!?” nakostriješio se Mamić. “A ti si mu sigurno dečko koji mu pod stolom…”

“Okanite se više tih prizemnih dosjetki! Radije učinite nešto plemenito! Vidim, vratila vam se sva kosa na tjeme, sigurno ste za to čudo molili Gospu i ona je uslišala vaše molitve!”

Na te moje riječi Mamić je ponosno prošao kroz gustu kosu koja skoro pa mu je rasla i po čelu.

“Malo sutra Gospa. Klinika za transplantaciju kose tu negdje u Hercegovini. Kako to nisi vidio, pa bilo je na naslovnicama da presađuje kosu”, došapnuo mi je Bajić.

Nisam se obazirao na njegove riječi. Sav obuzet hodočasničkim plamenom u sebi, nastavio sam se obraćati Mamiću:

“Pa kad već Gospa uslišava vaše najbanalnije molitve, molite je onda i za spas Dinama! Da prosvijetli Bed Blu Bojse!”

“Mučki provokatoru! Ja da molim Gospu za spas Dinama!? Meni su oteli Dinamo i protjerali me iz Hrvatske!” izderao se Mamić.

“Baš zato! Pokažite da ste veći od svojih neprijatelja! Molite Gospu za Bojse koji vas nisu željeli u Dinamu! Molite Gospu da im prosvijetli pamet, da prestanu ulaziti u fizičke obračune! Sve su to jako mladi ljudi, nisu još u stanju razlikovati dobro i zlo… Zbog ovog sukoba s grčkim navijačima neki će od njih završit na doživotnoj robiji, njihova je mladost uništena… Krv je pala! Nožem je na smrt izboden jedan grčki navijač! Sotona likuje!”

“Ma ti si sotona, šta meni to pričaš! Nek se s tim bakću ovi koji su mi uzeli Dinamo!”

“Nije bitno čiji je Dinamo! Bitno je da opstane! A vas Gospa sluša! Povedite molitvu!”

“Povest ću ja tebe za uši do granice B i H, zlotvoru! Ko te poslo da mi dovodiš u pitanje ugled ovdje u Međugorju, Udba!?”

“Poslao me neki unutrašnji glas koji mi je počeo šaptat na hodočašću! Pustite taštinu, kleknite i molite da Gospa u Bojsima osvijetli ono dobro! Neka postanu ratnici ljubavi, a ne podzemlja! Kao ono kad su nakon potresa iz bolnice na Svetom Duhu spašavali trudnice i bebe u inkubatorima! Kleknimo i molimo, braćo!” pozvao sam sve hodočasnike na brdu.

Na koljena su se spustili svi do jednoga, baš kao da im se sam Mojsije obratio. Jedino je Mamić ostao stajati. Naglo je zapuhao vjetar. Mamiću se zavijorila nova, gusta kosa. Vjetar je razmaknuo sive oblake koji su se čitavog dana nakupljali na nebu iznad Međugorja. Zasjalo je sunce. Jedna zraka obasjala je Mamićevo lice. Napokon, kleknuo je i on pored Gospinog kipa.

Ubrzo su oblaci ponovo prekrili sunce. Mamić je izgledao ošamućeno. Ni sa kim nije razgovarao, samo je gledao u Gospin kip.

“Svirac, možda si uspio napraviti nešto zbilja veliko, moćno. Osjećao sam da baš tebe trebam nagovorit na ovo hodočašće na Veliku Gospu. Bog često voli djelovat kroz one zadnje među nama, kroz ponižene grešnike, kroz odmetnike, kroz bjegunce pred zakonom”, Bajić mi je stisnuo ruku, pogledavajući prema Mamiću koji je i dalje osamljen stajao na brdu kao prognani Napoleon na Svetoj Jeleni. Mamić je više za sebe promrmljao da će o ovom napisat pjesmu. Naslov je već imao: Bilo jednom u Međugorju.