Postalo mi je hladno u potleušici u Todorićevu vinogradu pod Sljemenom. Imao sam samo električnu grijalicu. Prat se u lavoru po toj hladnoći nije neka sreća. Žudio sam za kadom, tušem s vrućom vodom. Spustio sam se do Britanskog trga. Ušao u sivu zgradu preko puta tržnice. Popeo se na treći kat. Pozvonio na vrata na kojima je pisalo: Kekin. Otvorila mi je Ivana.

“Jel moja mama tu?” pitao sam.

Odmahnula je glavom.

“Maloprije je otišla na Dolac po svježe sir i vrhnje. Mile ga obožava.”

Moja stara već je nekoliko mjeseci bila kućna pomoćnica kod Kekinovih, da ne kažem služavka.

“Jel bih te mogao nešto zamoliti?”

“Naravno.”

“Mogu li se na brzinu kod vas otuširati. Pokvario mi se bojler…”

Ivana je u prvi trenutak zamuknula. A onda rekla:

“Da, naravno…”

“Puno ti hvala. Sad sam sto posto siguran da ću glasati da ti postaneš predsjednica.”

Osmjehnula se. Uvela me u stan, pokazala gdje je kupaona. Unutra je sve blistalo. Moja stara bila je opsesivna u čišćenju. Skinuo sam se, ušao u kadu. Dugo sam se namakao u vrućoj vodi, promatrao iz kade Ivanine kozmetičke proizvode na polici pored ogledala.

Na izlasku iz kade ogrnuo sam se bijelim frotirnim ogrtačem. Bilo je na njemu nekoliko crnih dlaka s prsa. Bio mi je to jasan pokazatelj da je ogrtač od Mileta. Baš sam se dobro osjećao u njemu, kao da sam promijenio kožu i postao suprug lijepe, pametne, uspješne žene Ivane Kekin. Izašao sam iz kupaone u bijelom ogrtaču. Bio mi je kratak pa sam morao paziti da mi dolje ne provire mošnje jarko crvene od tuširanja u vrućoj vodi. Ivana je u kuhinji kuhala čaj. Na zidu u dnevnoj sobi bio je plakat Kamale Harris. Ivana je bila vidno osupnuta kad me vidjela u frotirnom ogrtaču svog supruga. Mene je spopao osjećaj kao da sam u nekoj paralelnoj dimenziji. U kojoj nisam usamljeni luzer koji živi u potleušici i kupuje ljubav od mladog Nepalca, nego imam stan u centru Zagreba i suprugu koja bi uskoro mogla postat predsjednica države. Toliko sam se razdragao da sam uhvatio Ivanu za ruke i gledajući je u oči, priznao joj:

“Kad sam tek došao u Zagreb, bio sam zaljubljen u tebe, smrtno zaljubljen. Dolazio sam u Sedmicu samo zbog tebe. U to vrijeme uvijek si nosila crni šeširić. To mi je bilo tako slatko. Bio sam spreman prodat dušu vragu samo da te na sekundu poljubim. Imala si divnu jamicu na obrazu kad bi se nasmijala. Imaš je još uvijek.”

“Jesi ti normalan!?” razrogačila je oči.

“Mrzio sam gledat kad bi se pred fajront ljubila s Milom Kekinom. Mislio sam da zaslužuješ puno bolje. Nekog mlađeg, s kosom… Mene!”

“Ti si lud!”

“Da, od ljubavi… Da samo znaš koliko sam puta u pijanstvu u Sedmici napisao pjesama o tebi. Mile nije niti jednu, Mile piše pjesme samo nekim svojim davnim ljubavima… A ja sam ih na stotine! Pisao sam ih na računima za pivo i rakiju… Jedna se, sjećam se, zvala ‘Ona mala, plava’”, pokušao sam je zagrliti.

Ivana me snažno odgurnula. Toliko da sam pao na pod. Ogrtač mi se odvezao pa sam gol ležao na hladnim kuhinjskim pločicama. Začulo se kako netko ulazi u stan. Ubrzo se u dnevnom boravku spojenom s kuhinjom pojavila moja stara. Ispustila je iz ruku vrećice sa sirom i vrhnjem. Doživjela je šok kad me ugledala kako gol, u razdrljenom ogrtaču ležim u kuhinji.

“Majko Božja!” zavapila je iako je bila ateistkinja.

“Smirite se, nije ništa strašno. Vaš sin me zamolio da se otušira ovdje… A onda se tu poskliznuo. Vi previše dobro i savjesno operete pločice pa je hodat po njima kao po ledu”, začuo sam Ivanu.

“Pa šta si se tu došao tuširat, tupane jedan… Šta me sramotiš?” stara mi je pomogla da se podignem s poda.

“Bojler mu se pokvario. Nije nikakva sramota potražit pomoć. Pa zna da mu je mama ovdje”, rekla je Ivana.

“Ma ti si prekrasna, predobra, Ivanice moja. Ti za sve imaš razumijevanja”, razdragala se moja stara.

Ja sam tek sad postao svjestan što se dogodilo. Kakvu sam glupost napravio… Ali onda mi je mozgom prostrujalo da me Ivana štitila pred mojom starom usprkos tome što sam joj prije samo minutu, dvije ovdje u kuhinji bulaznio o tome kako sam nekad bio zaljubljen u nju. Točno se vidjelo da je završila psihologiju na Medicinskom fakultetu i da je bila odličan, empatični psiholog. I mene i moju staru zaštitila je od teške traume, poniženja… A možda sam joj drag, pomislio sam. Možda ju je ganulo ono kad sam joj rekao da sam joj u Sedmici napisao oko stotinu pjesama. Brzo sam se pokupio natrag u kupaonu i obukao svoje hlače, majicu, čarape.

Kad sam se vratio u dnevni boravak, čuo sam kako stara govori Ivani:

“Ti si naša hrvatska Kamala Harris. Ako Milanović opet pobjedi na izborima za predsjednika, to će za Hrvatsku biti jednaki užas i tragedija kao za Ameriku pobjeda Trampa.”

Ivana me ni u jednom trenutku nije htjela pogledat u oči.

“Idem ja”, rekao sam.

“Čekaj”, stara je iz torbice izvadila novčanik.

Tutnula mi je u ruke 100 eura.

“Evo, pozovi si majstora da ti popravi taj bojler. I zahvali dragoj Ivanici što te pustila da se tu okupaš”, strogim će tonom stara.

“Hvala ti, Ivana. Stvarno ne znam što bih bez tebe”, izgovorio sam.

Ona je pocrvenila u obrazima.

“Zahvali joj tako da glasaš za nju. Ona mora pobijedit inače će Hrvatska završiti u totalnoj propasti”, stara je suhom krpom prešla preko plakata Kamale Harris.

“Naravno. Svima koje znam reći ću da glasaju za… onu malu plavu”, namignuo sam Ivani Kekin na odlasku.