Kupio sam u Mek Donaldsu u Jurišićevoj čizburger. Onda sam na Trgu sjeo na šesticu, odvezao se do Britanca, pa se tamo iz Ilice popeo u Bosansku ulicu, sve do kućnog broja pedeset i nešto. Na papir u kojem je bio umotan čizburger zavezao flaks od udice. Sve sam to unaprijed doma pripremio, isplanirao.

Napravio sam uzbrdo još par koraka koji su me dijelili od ruskog veleposlanstva. Začuo sam prijeteći zvuk kamere postavljene iznad ulaza. Nisam se uplašio. Čizburger zakačen na skoro pa nevidljivi, udički flaks postavio sam na pločnik tik do ulaza u rusku ambasadu. Hodajući unatrag, odmatao sam flaks s koluta kao uže od eksploziva kojim je u romanu Kome zvono zvoni onaj američki dobrovoljac Džordan raznosio mostove u španjolskom ratu.

Čučnuo sam iza auta parkiranog preko puta ambasade. I čekao. Strpljivo čekao.

Kroz dvadesetak minuta iz ambasade je izašao neki proćelav tip s ruskom kragnom na sakou. Uske oči, svijetla kosa. Tipičan Rus. Kad je ugledao Mekdonaldsov čizburger pred ulazom, sagnuo se i pohlepno rukom krenuo da ga uzme.

Kad je glatki papir gotovo dotaknuo vrškom prstiju, ja sam munjevito potegnuo flaks. Privukao preko prazne ceste čizburger sebi. Rus me zapanjeno gledao. Ja sam odmotao čizburger, slasno ga zagrizao.

“Tovariš, nemoj se navikavat na Mek Donalds, jer kad te istovare natrag u Rusiju, tamo više nećeš imat te hamburgere. Morat ćete izumit sami svoje. Možete ih nazvat Meka Kita. Dvije kriške crnog kruha, a između kupus i užegla kobasica od konjskog mesa… Ha, ha, haa!”

Rus je s tarkovskijevskom nostalgijom u očima gledao kako u mojim ustima nestaje čizburger, baš kao civilne zgrade, bolnice u Ukrajini. Ako sam u njemu proizveo barem malo patnje zbog osjećaja gubitka, već sam puno napravio. Kao ona lasta koja je kapljicom vode iz kljuna gasila požar u gnijezdu male sjenice. Tu poučnu priču pročitao je pionirski izražajno zastupnik Bauk u saboru.

Ali nisam se zadovoljio samo jednom kapi. Htio sam zadat još jedan udarac Rusiji. Ali ovaj put pred očima javnosti, novinara. Udarit na najvažnijeg Putinova čovjeka, ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.

Iz Bosanske ulice odmarširao nam na Trg žrtava fašizma. Ispred zgrade HDZ-a novinari su čekali ministra Radmana za izjavu o ovim novim pregovorima između Ukrajine i Rusije. Ministar Radman uskoro je izašao iz središnjice HDZ-a. Rijetka, ali brižljivo održavana frizura blago mu se nakostriješila na hladnoći, kao ticala uznemirenom mravu. Dok su mu novinari postavljali pitanja, ja sam viknuo:

“Ministre, gdje su vam one pjesme Sergeja Lavrova koje ste mu recitirali dok je bio u Hrvatskoj?! Otkud vam uopće te njegove pjesme?! Držite li te njegove sveske poezije u Frkinu podrumu? Očitujte se! Di su Lavrovljeve pjesme?!”

Grlić Radman je nešto odgovarao Damiri Gregoret u žuti mikrofon, pravio se da me ne čuje. Ali ja sam nastavio još glasnije:

“Ministre, tražimo od vas da se javno odreknete Lavrovljeve poezije! Ministrica Obuljen prekinula je sve odnose s ruskom kulturom suvremenom! U HNK više neće gostovat redatelji, baletani iz Rusije! Tražimo od vas da javno Lavrovljeve pjesme bacite u kanalizaciju na Markovu trgu. Neka ih čitaju štakori! Ja sam se odrekao pjesama Sergeja Jesenjina pa se vi možete valjda i tih petparačkih sentimentalnih pjesmica Sergeja Lavrova!”

Više me nije mogao ignorirat, pogotovo jer me počela snimat kamera televizije N1.

„Slušajte, nepristojni mladiću, meni ulica neće određivat koje ću pjesme čitat i koje ću knjige držat na svojoj polici. Svatko neka sam za sebe odluči želi li se zbog ove situacije u Ukrajini odreći pojedinih ruskih umjetnika, velikih pjesnika…”, diplomatskim tonom će Radman.

„Da, Lavrov je sigurno veliki pjesnik, ahahaaa! Puca od pjesničkog talenta! Sigurno ga je i susret s vama nadahnuo da napiše genijalnu pjesmu koja bi otprilike mogla zvučati ovako…”, zastanem.

„Kako?” zanimalo je novinarku N1.

Na brzinu sam se pokušao uživjet u mozak Sergeja Lavrova, u njegov pjesnički talent. Na licu mjesta smišljao sam sam stihove i recitirao ih Grliću Radmanu: “Srna mala niz stepu trči/Ruski vojnik tuđu zemlju/tenkovima krči/Hop, hop djevuška, gdje je ona keruška/Što Vučić poklonio Putinu/A di je onaj rukovet stihova/Što je Grlić Radman uz janjetinu iz Zdihova/s rukama masnim do pola u lavoru/izrecitirao meni, čuvenom Sergeju Lavrovu.”

Radmanu su zaiskrile oči, kao da je istinski ganut. Čini se da sam uspio pogodit pjesnički stil Lavrova čijim se stihovima ministar toliko divi da ih je, po vlastitu priznanju, većinom naučio napamet. Više uopće nisam bio siguran jesam li ovu bitku protiv Rusije dobio ili izgubio. I zato sam odmah odlučio otvoriti još jedan front. Skoknuo sam do redakcije Nacionala. Znao sam da iskusni novinarski vuk Senad Pašić ima kontakte svih velikih pjevačkih zvijezda s Balkana. Zamolio sam ga da me preko Skajpa spoji s Bajagom. Sredio mi je to u roku pola sata. Preko Skajp kamere ugledao sam na kompjutorskom ekranu Bajagino lice.

„Bajaga, to si stvarno ti? Nisi kobajagi?”

„Nisam, haha… Reci, drugaru… Ti si novinar iz Hrvatske, jel tako?

„Tako je, Bajaga. Želim znat jel se sramiš sad one svoje pjesme?”

„Koje, bre?

„One, di si kao u pospanom vozu za Moskvu, Lenjingrad… I kad ti votka nije rakija, al te tu noć razbija. I da ti je duša velika ko Rusija. Koji ti je kurac bio tad, jesi bio rusofil? Oćeš te stihove maknut, skroz s Jutjuba povuć tu pjesmu?

Muk.

„Mnogo si ljut, bre”, skulirano će Bajaga.

„Život je nekad siv nekad žut”, naglo zapadnem u rezignaciju, zamračim ekran laptopa tajničinom starom krpom za brisanje suđa.