Onaj Kiki, bogatunčić s Vrhovca kod kojeg sam živio od jeseni na račun toga da mu pomažem pisati scenarij o zlatnoj mladeži, shvatio je napokon da sam beznadno lijen, a uz to još i drzak. U pijanstvu i na kokainu znao sam vrijeđat njegove frendove, frendice. Sami su krivi jer stalno su donosili novi kokain, a na toj drogi čak i najveći očajnici dobivaju kratkotrajno, varljivo samopouzdanje. Ima doktor Sakoman pravo, u Hrvatskoj je sve poskupjelo osim kokaina. Lakše je vladati kad ti je narod prošaran kretenima na kokainu. Dakle, dozlogrdio sam tom bogatunčiću, pa mi je dao zadnji rok da se odselim. Ali ja sam mu govorio da jednostavno nemam kamo, čak sam se toliko nisko spustio da sam rekao da ću sve priznati policiji o njegovim kokainskim partijima ako me izbaci na ulicu. Onda se dosjetio da ima za mene jednu kućicu tu na susjednom brdu, na Treščakovecu iznad Svetog Duha. Kućica je čak okružena nečim nalik vinogradu. Pristao sam, ionako sam se poželio samoće. A i to što se u Treščakovecu krio ŠČ, dakle naziv pobjedničke pjesme Leta 3, vidio sam kao dobar znak. Pozvao sam onog svog poznanika, bivšeg novinara u EPH, da mi pomogne u preseljenju.

Kućica je zapravo više nalikovala onoj straćari koju je nekadašnji ministar Crnoja prijavio kao svoju kućnu adresu. Ali opet, imala je i nešto simpatično. Nalazila se usred zelenila u elitnoj podsljemenskoj zoni. I još mi je Kiki s Vrhovca dovukao nekakvu električnu grijalicu. Pored drvenjare nalazila se prostorija u kojoj je bio nužnik i ostava za alat. Kiki je odvalio zahrđali lokot s vrata i pružio mi novi s blistavim ključićem. Zakoračili smo u kuću. Unutra me prošla jeza. Zidovi su bili oblijepljeni fotografijama premijera Plenkovića, sve izrezane iz raznih novina, časopisa. Po podu razbacane knjige Martine Dalić, Agrokor, slom ortačkog kapitalizma. Te knjige kao da su služile umjesto pločica na podu.

“Šta je ovo, gnijezdo nekog manijaka? Di si me to doveo, čija je ovo straćara?” uznemireno ću.

“Ma, ničije, nitko tu ne živi. Ja i moji frendovi nekad smo tu dolazili pušit travu, a kao klinci smo se tu znali igrat mame i tate. Ovo nije ničije, odnosno sad je tvoje”, odvratio je Kiki.

Bivši novinar EPH upalio je žarulju na stropu.

“Gle, ima struju… Tko plaća tu struju?” ponovo je u njemu proradio iskusni novinar.

Vani se začulo krckanje grančica, nečiji koraci. Ukipili smo se. Na vratima se pojavio povisoki čovjek u lovačkom odijelu. Oko vrata mu je visio dalekozor Tako sam zamišljao onog lovca iz Crvenkapice koji je rasporio vuka. Bivši novinar EPH spustio se na koljena.

“Gazda…” protisnuo je kao vjernik božje ime.

Bolje sam se u tami zagledao u čovjeka u lovačkom odijelu i shvatio da je to Ivica Todorić. Došlo je do neugodne situacije. Todorić nas je počeo optuživat da nas je u njegovo tajno skrovište sigurno poslala zloglasna skupina Borg. Kiki ga je uvjeravao da nismo.

“Mi smo se ovdje kao klinci stalno igrali… Mislili smo da je ovo napuštena kućica.”

Onda se pozvao na svoje roditelje, ugledne ljude s Vrhovca. Ispostavilo se da Todorić poznaje Kikijeve starce, čak su jednom bili na večeri kod Todorićeve kćeri Ive. Todorić je postao puno ljubazniji prema nama. Iz razgovora s njim shvatili smo da ovaj vinograd i kućica pripadaju njemu.

“Ma, ovaj moj prijatelj…” pokazao je Kiki na mene. ‘’On je pisac i kolumnist u Nacionalu. Kao zaslužnom piscu Bandić mu je dao stan od Grada, a onda su ga ovi iz Možemo! izbacili iz tog stana. I sad nema gdje stanovat. Pa sam mislio da bi ovdje mogao stanovat za prvu ruku.”

“Pisac? Mi smo nekad u Agrokoru itekako njegovali književnost, uveli smo one puku dostupne knjige za 19 kuna”, sjetno se prisjetio Todorić.

“Da, tim knjigama ste itekako opismenili Hrvate, sjećam se, knjige su se prodavale na policama s parizerom”, udvorno ću.

“Znači pišete u Nacionalu? A ovi fakini iz Možemo! su vas izbacili na ulicu. Shvaćam itekako vaše probleme. Iako živim u dvorcu, znam kako je ljudima. Slobodno vi ostanite ovdje. Ja vam mogu dopremiti i krevet. Ovdje povremeno dolazim. S ovog mjesta imam dobar pogled na Plenkovićevu zgradu na Vrhovcu. Gledam tko mu dolazi na vrata. Jednu večer vidio sam neke ljude s kapuljačama, mislim da su to bili članovi tajne skupine Borg”, Todorić je podigao dalekozor i kroz njega se zagledao prema susjednom Vrhovcu. .

“Možda su mu ti maskirani došli zapaliti auto pred zgradom. To je zadnje vrijeme postalo popularno u Hrvatskoj”, rekao sam.

“Ne bojte se, mladiću, premijeru neće nitko paliti auto. Jedino ga ja mogu zapaliti. Ali na idućim izborima! Sigurno ću ga pobijedit! Radio sam ankete, daju mi skoro stopostotnu prednost nad Plenkovićem!” slavodobitno će Todorić.

“Ako me stvarno puštate da stanujem u vašem vinogradu, ja vam zauzvrat mogu pisati tekstove za vaš blog, ubojite pamflete protiv Plenkovića”, prisnažio sam.

“Ma, dobro to. Ne morate ništa, ja sam uvijek volio pomagati ljudima, bio sam poznat po tome.”

“Jeste, da! O kako smo nekad u EPH dobro živjeli od vaših oglasa. Ne mogu vjerovat da stojite tu pred nama. Dok sam radio u EPH, činili ste nam se kao neki nedodirljivi bog koji nas svaki mjesec dariva nesebičnim plaćama!” začuo sam bivšeg novinara EPH koji je još uvijek bio na koljenima.

“Mogli bismo ovo proslavit”, Kiki se zaletio do auta i vratio se buteljom malvazije.

Svima nam natočio u plastične čaše.

“Za vašu pobjedu na izborima!” nazdravio sam Todoriću.

“Za povratak Agrokora u vaše ruke!” nazdravio mu je i bivši novinar EPH.