Dobio sam preko Nacionala akreditaciju da budem na presici Stožera u borbi protiv korone. Ministar zdravstva Vili Beroš novinare je izvijestio koliko ima novozaraženih. Na kraju je već rutinski poručio svima da ostanu doma.

Primaknem se bliže staklu koje je novinare dijelilo od ministra Beroša i ostalih iz stožera.

“Gospodine Beroš… Pitanje još jedno imam, jako je važno, molim vas…”

“Recite… Samo brzo, moram krenut u…”

“Moja mama vam je bila mentor dok ste ratne 92. bili specijalizant iz neurokirurgije u klinici Sestri milosrdnica tu u Zagrebu…” izverglam. Onda mu nešto sporije, razgovjetnije izgovorim starino ime i prezime.

Beroš službeno kimne glavom. Brzo nastavim da ne izgubim njegovu pozornost:

“Mama mi je ispričala da ste tako fino mirisali, uvijek prali ruke čak i dok nije bilo korone… Ona je, priznala mi je, platonski bila zaljubljena u vas. Ali nije se usudila poduzet da se išta od te njezine ljubavi… konkretizira. A tih je ratnih godina lijegala u krevet s mnogima po bolnicama. Takva su vremena bila, koristila se svaka prilika za malo zadovoljstva… Ali vi onako mlad, častan, vi ste za nju bili čisti, neubrani cvijet. Nije vam htjela polomit stabljiku…’’

Vidio sam kroz zaštitno staklo kako ministru Berošu obrazi crvene kao da mu se naglo podigla temperatura.

“Ovo nije mjesto, a ni vrijeme da govorite takve stvari”, upozorio me mirnim, uglađenim tonom.

“Znam, vi ste skroman… Samozatajan, stidljiv i potpuno posvećen svom pozivu, tako mi vas je opisala moja mama. Rekla je da ste u onoj samostanskoj atmosferi u klinici Sestara milosrdnica djelovali kao neki eterični svetac koji požrtvovno radi, uči, priprema se za ispunjenje svoje misije kada jednom u budućnosti Apokalipsa zakuca na vrata njegovog naroda. Očito je došao taj trenutak. I mi Hrvati sretni smo što imamo izbavitelja koji nas fenjerom svog znanja i kreposti vodi kroz ovu tminu, nalik nepreglednoj crnoj zastavi satkanoj od grubog materijala naših grijeha… “

“Pa dobro, šta je ovo? Zar se toliko novinara zarazilo koronom da nove izvjestitelje moraju regrutirat po ludnicama?” uplete se ministar policije Božinović.

“Ja luđak? A vi što ste se ufurali da ste superjunak? Umislili da ste dobili supermoć da preko mobitela prisluškujete sve građane koji ne poštuju izolaciju? Super-Božo! S tom skupom, inozemnom zaštitnom maskom i neprobojnim, plavim prslukom držite se tu kao neki Robot Kap. Pa jel vidite kakvu poruku odašiljete tim svojim govorom tijela, maskama, rukavicama gumenim u kojim vam ruke izgledaju ko Edvardu Škarorukom? Djeca po Hrvatskoj počela su vas crtat kao nekog superjunaka s plaštom.”

“Slušajte, nećete ovako sa mnom razgovarat”, ministru policiju smrači se ionako neveselo, blijedo lice.

“Nemojmo, gospodo, u ovoj kriznoj situaciji dodatno otežavat stvari”, pomirljivo će Beroš. A onda se meni obrati toplim, ljudskim glasom:

“Sjećam se vaše mame, draga žena od koje sam puno naučio. Lijepo je pozdravite i pazite na nju u ovim teškim vremenima. Vi mladi sada se više nego ikad trebate pobrinuti za starije.”

“E, kad bih barem to mogao. Ali ne mogu iz Zagreba u Đakovo zbog zabrane odlaska iz mjesta boravišta. Molim vas, možete li mi izdat posebnu propusnicu da posjetim mamu? Tako mi nedostaje… Sama je u Đakovu, frižider joj prazan… Želim za Uskrs biti uz nju. Da ponovo, kao kad sam bio mali, u dvorištu pravimo gnijezdo za jaja. Molim vas, omogućite svojoj staroj prijateljici iz mladih dana da Uskrs ne provede sama, očajna. Molim vas…’’, priljubio sam nos, obraze uz zaštitno staklo. Berošu sam vjerojatno izgledao kao neka ojađena riba zatočena u nečistom akvariju.

“Maknite nos! Ostavit ćete viruse!” podvikne ministar policije.

“Ne derite se na mene! To što mi dotepenci ne možemo do svojih mama koje drežde po provincijama, ne znači da nam vi trebate bit nova mama! Ne dozvoljavam nikome da se dere na mene osim moje prave mame! Ona me othranila i samo se ona ima pravo derat na mene! Samo pred njom sam uvijek kriv!”

“Ponašate se kao razmažena derišta, upadate u riječ, postavljate pitanja koja god vam padnu na pamet bez da prije promislite. I onda se čudite što građani nemaju simpatije prema vama novinarima”, smirenije će, krotkije ministar Božinović.

“Znam da nemaju, ne morate mi crtat! Danas u ovoj krizi ljudi u osam navečer na prozorima plješću svima koji se na svojim poslovima izlažu riziku. Jedino ne plješću nama novinarima. U redovima pred dućanima komentiraju kako novinari vama superherojima postavljaju glupa pitanja. Kao da i mi ne riskiramo zdravlje svaki dan na ulici. I sami ste to rekli tu na jednoj presici, da se mi novinari krećemo posvuda, pa ste morali postavit ovo zaštitno staklo da slučajno ne zarazimo vas nezamjenjive.”

“Ne kenjaj, Svirac, vidio sam te Utrinama… Ti se jedino krećeš po klupicama, piješ s alkosima po kvartovima. Ti si pijanac, a ne novinar. I sad bi još mami za Uskrs u Đakovo da ti želudac nadražen od jeftinih rakija liječi domaćim, pilećim juhicama”, dobaci mi s ulaza u halu HTV-ov reporter Krešo Volarević.

Ljut na sve živo što hoda, pokupio sam se doma. Na ulazu u zgradu, zaustavi me susjeda iz prizemlja.

“Sused, znam da ste iz Đakova. Imate možda jaja jeftinijih za prodat?” promumlja kroz masku.

“Imam.”

Oči joj živnu.

“Svježa? Domaća?

“Domaća jesu. Svježa donekle. 33 godina stara”, uhvatim se za ubuđala muda. U šaci ih dobro protresem kroz hlače. Kao zastavu poražene države.

“Prostak! Petokoronaš! Sve bu vas posle Vili Beroš kaznil. Vas kaj se tak ponašate! Prasci.”