Jedna od novogodišnjih odluka mi je bila da više pazim na sebe dok sam radi zdravlja i kondicije marširao oko Bundeka. Bio je radni dan i nije bilo žive duše, samo pokoji penzić. Osupnuo sam se kada sam usred pustog dječjeg igrališta ugledao tamnoputog dječaka kako viri iz kartonske kutije. Pojurio sam do njega.

Dječak je spokojno sjedio u kutiji i ispuštao čudnovate zvukove: brmmmm brmm brm. Pogled mi je zastao na kutiji na kojoj su bile naslikane banane, a natpis, nešto nalik na hijeroglife, nisam mogao dešifrirati. Nije mi trebalo crtati, brzo sam povezao konce. Pa taj nesretni, egzotični, ljupki dječačić je sigurno zabunom stigao na krivu adresu! Ili, još gore – netko ga je naručio iz Konga a onda možda odustao? Sada to jadno, otuđeno dijete pokušava izaći iz kutije, sam, ostavljen bez ikoga i u potpuno stranoj zemlji. Razmišljao sam šta napraviti. Sjetio sam se da su novine i portali puni članaka o djeci iz trećeg svijeta koju naručuju ljevičari i simpatizeri stranke Možemo! Odlučio sam mališu brzinski odvest u Gradsko poglavarstvo. Ravno Tomaševiću. On će itekako biti sretan, znat će šta učiniti s izgubljenim dječakom. A ja, kao pošteni nalaznik, sigurno ću dobiti bodove, možda mi Tomašević vrati na korištenje gradski stan koji su mi oduzeli.

Pozvao sam taksi i uzeo tog malog dječaka koji me gledao velikim tamnim očima. Prestao se čudno glasat. Čak me i zagrlio. Čvrsto se primio uz mene dok sam manijakalno jurio prema taksiju. Iznenadio sam se, mirisao je na sandalovinu, a plavi džemperak s američkim grbom na omekšivač Ornel koji je koristila i moja stara. Ušao sam u taksi, a dječak mi je sjedio u krilu. To me malo zbunilo. Nisam neki lik koji pretjerano voli djecu. S ovim je bilo malo drugačije jer me cijelo vrijeme gledao u oči i imao dražestan osmijeh na licu. Znatiželjno me promatrao. Razoružan tim osmijehom i ručicama koje su me čvrsto držale, prestao sam ga gurat na sjedalo pored sebe i pustio ga da se odmori u mom naručju. Taksist, očito ljut jer sam mu uzeo tako kratku vožnju od Bundeka do Poglavarstva, ljutito je procijedio kroza zube:

„A i vi ste si, gospon, uzeli jednog?”

„A?” zbunjeno sam ga pogledao u retrovizor.

„Šta, i vi ste jedan od onih ljevičara, možemovaca, koji si iz Konga naručuju djecu jer su ih nesposobni sami napravit? Uz to, i ne žele pravit nove, male Hrvate. Ko što su nekad subotom po špici šetali peseke, sad to rade s malim Kongoancima. Njihova tamna koža paše im uz crvenu odjeću…”

Oh, pa taj bezobrazni taksist misli da je taj maleni lijepi dječak moje posvojče, moj sin! Odmah sam osjetio neki ponos. Dakle, ne izgledam kao potpuni kreten i luzer, ljudi mogu zamisliti da sam nečiji tata. Nakon što mi je to rekao osjetio sam snažnu povezanost s tim dječakom koji me nije ispuštao iz zagrljaja. Valjda prvi put u životu proželi su me ti takozvani očinski osjećaji. Želio sam si i ja takvog jednog sina, a i moja stara bi bila presretna. Zamišljao sam da joj ga šaljem na praznike u Đakovo i nježno ga zovem svojim malim Afroslavoncem. Pomisao na mamino lice kada ga hrani kao mene nekada, izmamila mi je suzu.

Iz maštanja me prenulo trubljenje automobila. Pogledao sam oko sebe i shvatio da smo upali u ogromnu gužvu na mostu. Sjetio sam se da kod sebe imam samo 10 eura i uplašio se da neću imati dovoljno love za taksi ako ćemo ovoliko stajat. Iskočio sam iz taksija držeći dječaka u naručju. Taksist, valjda naučen na ovakve ispade, bijesno je viknuo za mnom:

„A-ha, još jedan koji se džiberi ko zadnja pička od kad je uveden euro!”

Maleni se valjda uplašio tog deranja pa se još više stisnuo uz mene. Učinilo mi se da je gladan i promrznut. Tko zna koliko je dugo putovao u onoj kutiji, jadničak. Imao sam potrebu zaštititi ga, a i bio je samo u džemperku s tim američkim grbom. Prekrio sam ga svojim otrcanim kaputom i nastavio trčati niz most. Iza sebe sam u jednom trenutku začuo povike:

„Vejt! Vejt!”

Ubrzao sam korak, bio sam vrlo blizu Poglavarstvu. Vani ispred zgrade ugledao sam dogradonačelnicu Danijelu Dolenec. Pila je jogurt.

Ispružio sam prema njoj svog malog Afroslavončića i molećivo rekao:

„Dogradonačelnice, molim vas pobrinite se za ovog divnog, tamnog anđelčića… Bolje nego šta se brinete za treće dijete Hrvata…”

Jedva sam to izgovorio, a ona dvojica u crnim odijelima šta su me na mostu ganjali istrgnuli su mi dječaka iz ruku. Da preciziram, dok mi ga je jedan trgao iz ruku, drugi me pogodio šakom u glavu. Nisam se još ni uspio podići s pločnika kad sam pored sebe ugledao nekog glavonju koji mi se unosio u facu i urlao na mene:

„Idiote, šta radiš? Znaš li da si upravo oteo sina jednog uglednog biznismena iz Gvineje!?”

Odjednom su mi i džemperak s američkim grbom i miris omekšivača imali više smisla. To maleno biće je pohodilo američki vrtić koji se nalazi na Bundeku. Umjesto da ruča s ostalom djecom, njegov običaj bio je bježat na jezero i igrati se u kutiji da vozi Ferari svog bogatog oca. Tako su mi bar objasnili kad su me podigli s poda. Pravdao sam se kako sam god znao i umio. Rekao sam da sam se jako zabrinuo kad sam čuo da dijete nesuvislo na Bundeku ispušta zvukove: brmmm brmmm brmm.

„A kako si se ti glasao dok si kao mali zamišljao da voziš tatinog stojadina!?” obrecnuo se glavati.

Imao sam sreće, odlučili su ipak ne prijaviti me za otmicu. Koliko god sam zbog tog bio sretan, srce mi se paralo kad su od mene odnosili mog malog Afroslavonca. Dječak mi je mahao i pred ulazak u auto doviknuo:

„Gudbaj dedi!”

Mahnuo sam mu i da nitko ne vidi obrisao suze s lica.