U grmlju ispred petog paviljona na Velesajmu napravio sam od kašete mali štand i na njemu prodavao knjige Raspudićevih i svojih kolumni. Raspudićeve knjige kolumni ‘’Kratki espresso’’ našao sam u kontejneru za stari papir. On je te knjige prodavao na Interliberu one godine kad je odlučio ući u politiku. Na štandu je tada imao kafe-aparat i kupcima je kuhao kratki espresso. Tada ga je i Vladimir Šeks posjetio na štandu. Navodno ga je vrbovao da uđe u HDZ kad je već odlučio bavit se politikom. A kad ga je Raspudić odbio, Šeks je ljutit, crven u licu, otišao sa štanda. Mislim da je Šeks bio ljutit jer ga je Raspudić ponudio usranim kratkim espressom umjesto nekom konkretnom žesticom.

I ja sam donio kave u vrećici. Nasjekao sam grančice i krenuo palit vatru da na njoj kupcima kuham kavu. Taman kad su se grančice razgorile, na štand mi je banula saborska zastupnica Ivana Kekin.

“Šta to radiš, zašto tu pališ vatru!? Hoćeš čitav Velesajam zapalit? Želiš sprovest u djelo plan svog voljenog Bandića… Zapalit Velesajam pa da onaj šeik iz Dubaija tu počne gradit Menhetn na Savi…” planula je poput moje vatrice.

“Samo želim skuhat kavu svojim kupcima. Evo, tebi, na primjer. Kupi Raspudićevu knjigu za 30 kuna i dobit ćeš uz nju ukusnu crnu tečnost.”

“Zašto nisi unutra na Interliberu zakupio štand, nego tu vani ilegalno prodaješ? Vi Bandićevci čak ni knjige niste u stanju legalno prodavat.”

“Ne puštaju me u paviljon jer nisam cijepljen, pa ne mogu dobit kovid-potvrdu. Odlučio sam ovo radit iz bunta. Zašto bi samo cijepljeni imali pristup knjigama na Interliberu? Od necijepljenih žele napravit neobrazovane kmetove koje će lako pokorit. E, pa neće, evo ja sam za sve necijepljene otvorio štand. Kod mene knjige mogu kupovat bez ikakvih jebenih kovid-potvrda!” držao sam lončić s vodom iznad vatrice.

“Ti se znači nisi ni cijepio!?”

“Ne, upravo sam prebolio koronu. Znanstvenik Lauc ima pravo. Mi mlađi u stanju smo prebolit koronu bez većih posljedica i steći prirodni imunitet.”

“Toliko zaraženih, toliko mrtvih, a ti se ne želiš cijepit! Bojim se sama svog bijesa koji osjećam prema necijepljenima! Evo, kad si već tu na Velesajmu, otiđi se sad cijepit!” Ivana Kekin povuče me za lakat.

“Pusti me!” viknuo sam.

Moj povik dozvao je saborsku zastupnicu Mariju Selak Raspudić koja je upravo došla pred paviljon.

“Svirac, šta ti radi ova komesarka?” upita.

“Upravo me ko mesarka janje na klanje želi odvući na cijepljenje!”

“Pusti ga, neće partija odvlačit ljude na cijepljenje kao nekad u zadrugu”, Marija energično uhvati Ivanu za ruku, istrgne joj moj rukav iz šake.

“Šta, nije ti dosta što si protiv abortusa, sad si i protiv cijepljenja?” s nekim grčem na licu Ivana se osmjehne Mariji.

“Tko je rekao da sam protiv abortusa? Stoput sam ti rekla da je to previše složena tema da bi na njoj poput tebe partijski jednoumno mogla odgovorit s da ili ne”, osmjehne se usiljeno i Marija.

“Jesli li za cijepljenje ili nisi? I jesi li ti uopće cijepljena?” nije puštala Ivana.

“Zadireš u moju intimu, moje je građansko pravo da ti ne odgovorim na to pitanje.”

“To sam si i mislila, svi vi mostovci na čelu s Buljem ste zakleti antivakseri. Baš me zanima kako ćete ulazit u Sabor kad se idućih tjedana uvedu obavezne kovid-potvrde. Očito će država morat trošit hrpu novaca za vaša testiranja.”

“Što, vi biste ukinuli i besplatna testiranja kao što ste u petak navečer ispotiha ukinuli plaće roditeljima odgojiteljima! Sram vas bilo!” povisila je Marija glas za pola oktave.

Mene uhvatio teški tremor. Iznemoglo sam sjeo na stepenice. Posljedice korone itekako sam još osjećao.

“Marija, hoćeš malo kave?” protisnem.

“Hoću, i pogledat ću malo tvoje knjige. Odlučila sam sad ipak ne ulazit unutra na Interliber, ne želim podržavat njihovu podjelu na cjepiše i necjepiše”, Marija se zagleda u knjige na kašeti.

“Čekaj, pa ti to prodaješ knjige mog muža… Po kolko?”

“Trideset kuna komad.”

“I koliko vidim ne izdaješ nikakav račun.”

“Pa šta, treba uzet od države di god se može. A država je HDZ. Treba im pokušat pokrast barem dio onog što su oni pokrali, za krađu su nedavno i osuđeni na sudu”, dok sam to izgovarao u grmlju je nešto zašuštalo. Svrnem pogled i među granjem ugledam ogromnu zmijetinu s naočalama. U faci je bila pljunuta premijer Plenković.

“Puzajući državni udav!” kriknem.

Marija i Ivana se zagledaju u grmlje uplašeno.

“Nema nikakve zmije”, Ivana će nesigurnim glasom.

“Čim si spomenuo HDZ, ukazala ti se jungovska, arhetipska zmija koja simbolizira vječno zlo”, Marija će između ozbiljnosti i ironije.

“Kakav Jung, kakvi arhetipovi! Vi mostovci u svemu vidite Adama, Evu, zmiju sotonu. Nije ni čudo da ti je muž puko i počeo po saboru recitirat Danteov ‘Pakao’… Čak ga je i ultra desničar Zekanović počeo ismijavat”, podrugljivo će Ivana Kekin.

“Moj muž bar zna recitirat Dantea. A tvoj muž je u stanju jedino pjevat vlastite stihove o mlohavoj ćuni”, odmah joj uzvrati Marija.

Napokon sam na vatrici uspio skuhat kavu. Slabost od preboljene korone me ubijala. Doma sam tu slabost znao suzbijat tako da bih ćunu umočio u vruće varivo koje mi je pred vratima ostavljala susjeda. Sad mi je na raspolaganju bila samo vruća kava. Otkopčao sam šlic, izvadio mlohavu ćunu. Prvo je kriknula Ivana, pa Marija, kao da su i one sad ugledale puzajućeg državnog udava. Marija je dlanom prekrila oči, a Ivana pobjegla u interliberski paviljon.