Čim su mi dojavili da će Petrov postat novi premijer, dojurio sam u sjedište Mosta da im se kao požrtvovni član stranke nađem pri ruci u ovim prevratničkim danima. Ako sve to s Mostom nekako uspije, kasnije bi se na ovo vrijeme moglo gledati kao što se u HDZ-u nekad gledalo na barakaše, rezonirao sam. Od njih je sve krenulo, oni su bili temelj stranke, a to se nikada ne zaboravlja. Slično kad sam kao klinac skupljao stripove Dilan Doga od prvog broja. Dobar osjećaj, sudjelovat od početka.

U središnjici u Smičiklasovoj bilo je nabrijano kao i uvijek u zadnjih mjesec dana. Hrpa novinara, stalno netko ulazi, izlazi, Petrov se na sekundu ukazuje na vratima ureda, blicne smiješkom, pa ga onda opet satima ne vidiš. Pomalo djeluje kao Betmen koji u tom svom uredu ima tajni podzemni prolaz povezan s Metkovićem: tamo-natrag piči u raketnom autu kao radioaktivna super-krtica.

Uspio sam na hodniku nekako zaustavit Podolnjaka, pitat ga je li treba šta pomoć. Na to je kao ćuran istegnuo tanki vrat. Vidjelo se da mu se u mozgu kao na ekranu kompjutora izlistavaju svi mogući zadaci, obaveze. Potom je zažmirkao i pomalo robotski izgovorio neka jednoj djevojci iz stranke pomognem da tu u holu okitit bor. Krajnje je vrijeme da se to napravi. Još bi netko od domišljatijih novinara mogao pomisliti da ne kite bor otkako su se slizali s ateističnim Esdepeovcima.

ŽENSKA S KOJOM SAM DOBIO ZADATAK okitit bor bila je studošica kao i ja. Ali puno ambicioznija. Studirala je na dva fakulteta, politologiju i psihologiju. Nije loše izgledala, rođena Metkovljanka, Kristina Ćelić, dosta službeno mi se predstavila dok smo iz kartonske kutije, kao fakiri zmijurine, izvlačili srebrenkaste ukrasne trake za bor.

Baš sam se uživio u to kićenje. Ne znam koliko je već Božića prošlo da nisam kitio bor. Doma u Đakovu uvijek mi je od toga bilo muka. Stari bi došao oko deset navečer mrtav pijan i onda bi ja s njim morao vješat kuglice o bodljikave grane dok bi s kazetofona treštao Kićo Slabinac. One svoje obrade božićnih hitova pjevao je na tipično slavonski depresivan način koji te tjera da uz njih ločeš kao uz najteži sevdah.

A sada s ovom Metkovljankom Kristinom kićenje bora u središnjici Mosta dobilo je sasvim novo ozračje, skoro kao u spotu Last Krismas end hepi nju jir. Ono, kitite bor i lagano se barite. Koliko drugačije nego kad napižđeni muž i žena nakon napornog radnog dana moraju još navečer, uz urlanje badnjačkim adrenalinom nabrijane djece, okititi još i tu jebenu jelku. Trudio sam se što sporije vadit kuglice iz kutije, samo da ova božićna bajka duže potraje. Kristina je na sebi imala džemper s jelenima. U jednom trenutku ta studentica psihologije očito je pročitala moje namjere.

“A, šta ti tako odugovlačiš s ovim? Ka da kitimo na natjecanju za najlipši bor Hrvatske. Daj, brate, da to što prije zgovotovimo. Ima još hrpa drugog posla… Neću tu do ponoći kitit jelku”, uzjogunila se.

“Ja se u svemu držim politike našeg šefa Petrova. Kad osjetiš da ti je najbolje, da si u špici života odugovlači to što više možeš jer tko zna hoće li te više ikad pružit prilika…”, krenuo sam u prodornije barenje.

“A, tebi je špica života kitit bor dok su tvoji u stranci u na iglama oko izglasavanja mandatara?”

“Zaboravila si dodat: kitit bor s predivnom djevojkom”, skroz sam krenuo u napad.

“Joj daj, ne trubakaj… Daj da složimo još te jaslice, pa kud koji mili moji”, u nelagodi joj se otela ta pomalo seoska retorika; vjerojatno joj je nekad baka ispaljivala slične krilatice dok joj je uz peć prosipala narodne mudrosti u stilu: vinogradu nije potrebna molitva nego motika.

Kristina je krenula užurbano vadit jaslice iz kutije. Ja sam dohvatio kožnu vrećicu u kojoj su se nalazile figure za jaslice. Dodavao sam joj jednu po jednu. Slagala ih je u jaslice brzinom Kasparova dok preslaguhe figure po šahovskom polju. Na kraju je uskliknula:

“Fali Isus! Nema malog Isusa!

“Eto vidiš, u brzini si izgubila mandatara bez kojeg te jaslice nemaju nikakvog smisla.”

“Daj ne zajebaji… To si ga ti sakrio negdje…”, krenula me prepipavat po džepovima.

“Ajmo ovako… Ti si psihologinja kao i Petrov. Dakle, izgubio se mandatar. Ti u štalici imaš njegovog oca, majku, ali i tri kralja koja su mu se došla poklonit s darovima. Oni bi mogli simbolizirat Karamarka, Milanovića i Kolindu. Mladi mandatar im je pobjegao, sakrio se. Što će oni napraviti da ga nađu?”

“Prvo moramo pronikunut u njegovu psihu, zašto je pobjegao”, uživila se Kristina kao na ispitu iz psihologije.

“Uplašio se… Jer je dobro zna kamo to vodi. Pojavio se iz malog pastirskog mjesta za koje do tada nitko nije mario. U gradu su ga krenuli slavit, kraljevi su ga darivali mirisima, zlatom i tamjanom… Svi su ga pozivali, neka se odluči i preuzme obavezu da spasi Hrvatsku. Ali tako da unaprijed zna da će zbog tog bit pribijen na križ!”

“TI SI TIPIČAN POTENCIJALNI ŠIZOFRENIK. Tako to kod njih počne. Neke obične probleme iz svakodnevnog života oni počnu uspoređivat s Kristovim putem, mukama… Druga faza je da čuju glasove. Ali nisu sigurni govori li im to Krist ili đavo.”

“Kad tebe gledam i slušam nisam siguran obraća li mi se djevojka ili anđeo”, krenuo sam u juriš barenja.

I onda iz rukava izvukao malog Isusa. Položio sam ga u koljevku u štalici.

“Ljubav će na kraju pobjediti. I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam”, izrecitirao sam joj Pavlovu poslanicu.

Na što mi je Kristina pokazala zaručnički prsten. U ljeto se sprema svadba. Dolje kod njih u Metkoviću.