Ispijao sam ispred Krole pivo, razvlačio sam ga preko dva sata. Tri dana do plaće, u džepu sam imao tri eura, opet sam nepromišljeno čitav mjesec odlazio u birtije, trošio lovu. Ne mogu bez birtija, previše sam usamljen. U birtiji uvijek možeš s nekim popričat, možda i upoznat neku žensku. Evo, sad sam pričao s kiparom Vojinom Hrastom koji se prošlog tjedna vratio iz Pariza, bio je tamo tri mjeseca na nekoj umjetničkoj rezidenciji. Donio mi je na poklon crnu dolčevitu kakvu su nosili francuski egzistencijalisti. Spomenuo sam mu kako sam ja prije dvije godine išao pisat roman u Pariz i da su me tamo ubile visoke cijene u kafićima. Odvratio je da su sad iste cijene u kafićima u Zagrebu i Parizu. Pomislio sam kako je Hrvatima oduzeto čak i to zadovoljstvo, da mogu rundat i po kafićima provodit čitave noći. Možda to dovede do nekih pobuna u narodu, vidjet ćemo.

Nakon što sam završio s Hrastom, nastavio sam tumarat gradom. Kako mi je Zagreb jebeno dosadio, razmišljao sam kako bih i ja rado ponovo vidio Pariz, ali da ne moram plaćat put, smještaj, nego da kao Hraste budem koji mjesec u nekoj umjetničkoj rezidenciji. Prolazio sam Martićevom. U onoj piceriji pored Bukse sjedio je za stolom pisac Zoran Ferić. Rezao je komad pice. Sam Bog mi ga je poslao, pomislio sam. Ušao sam u piceriju, prišao Feriću, predstavio sam mu se:

“Vjerojatno znate tko sam, radim ono što ste vi nekad, pišem kolumne u Nacionalu. Plus objavio sam četiri knjige, dobio sam prilično dobre kritike…”

Ferić je kimnuo.

“Želim se učlanit u vaše Društvo pisaca.”

“Pa s te četiri objavljene knjige i dobrim kritikama imate sve uvjete. Morate samo gore otići predat knjige, izvatke iz kritika, popunit dokumentaciju, platit članarinu”, dobrohotno će Fero.

“E, pa ne da mi se to obavljat. Pogotovo ne mislim plaćat nikakvu članarinu. Vi ste predsjednik tog društva, vi mi sredite te glupe formalnosti, ne mogu ja na to gubit vrijeme.”

Ferić je podigao pogled iznad naočalnih stakala.

“Kako to mislite? Kakav vam je ton?”

“Takav kakav je, niste u prilici da se tu nešto snebivate. To je ionako najmanje što tražim. Drugo je da me odmah pošaljete u neku spisateljsku rezidenciju u Pariz. Poslije hoću vidjet Japan i ostale egzotične zemlje. Hrpa hrvatskih piskarala naputovala se, vidjela svijeta na račun Društva pisaca, sad hoću ja! Hoću sad ja malo putovat!”

Ferić je ispustio nož, vilicu.

“Što se tu derete? Vi kao da meni nešto prijetite?”

“Ništa vam ne prijetim, samo vas želim upozorit: ako ne ispunite moje uvjete, napravit ću vam pakao u Društvu pisaca. Feminističke spisateljice, novinarke uzele su vas na zub. Nešto ste gadno zglajzali ono u Rijeci na promociji koju ste imali s Dorom Šustić. Svi smo čitali njezine tekstove gdje ste optuženi za seksizam na toj promociji. I da se nakon izlaganja vas i voditelja Nikice Petkovića osjećala poniženo…”

Pocrvenio je u licu.

“Pustite me s tim! Napisao sam odgovor u Jutarnjem listu! Ja sam se samo šalio! I nadrapao kao onaj u Kunderinoj Šali. Stvarno je danas postalo opasno se šalit!”

“Opa, sad još te mlade spisateljice i feministkinje uspoređujete sa staljinističkim komunistima koje je Kundera u Šali izvrgnuo ruglu! Sve bolje od boljeg! Uglavnom, ja se spremam potpirit protiv vas vatru u Društvu pisaca. Dobar sam s većinom mladih pisaca. Nagovorit ću Dinu Pešuta, Moniku Herceg, Svena Popovića, Darka Šeparovića, napokon nešto zanimljivo na ovoj prokleto dosadnoj hrvatskoj književnoj sceni. Jedan kroz jedan da će me protiv hajke na vas podržat i Jergović. U onoj svojoj knjizi prepiske s Basarom jasno je dao do znanja da vas ne podnosi, popljuvao je vaše romane…”

Predsjednik Društva pisaca počeo je kašljati, hroptati.

“Ajde, nemojte mi se tu izvlačit na kašalj. Znam da ste hipohondar. Sve ovo bacit će vas u paranoju iz koje nikad više nećete izaći. Plus desničari vas imaju na piku stalno, žele baciti vaše knjige iz škole jer u njima opisujete perverzije svakakve i pedofiliju. Crno vam se piše, i lijevi i desni protiv vas. Bolje budite sa mnom dobri, ja neću povest pobunu mladih pisaca protiv vas i sve će se ovo brzo stišati kao mlijeko u čaši. Samo će vas po Fejsbuku još malo razvlačit, ali ko jebe Fejsbuk.”

Ferić je i dalje hroptao, bio je totalno izvan sebe. Mrmljao je neke citate iz Kunderine Šale:

“Pokidane su moje studije, rad, odnosi s prijateljima, pokidan je, jednostavno rečeno, čitav tok života ispunjen nekim smislom.”

“Vi se i dalje poistovjećujete s Kunderom koji je fasovao od staljinista. Pa nemojte to radit… I u čemu je uopće bila ta vaša šala zbog koje ste nadrapali? Ono nešto da ste u knjizi pisali o djevojci koja od neke starudije traži da je mlati u krevetu, dominira?”

Ferić je i dalje kašljao i bio sve crveniji u licu kao da mu netko oko vrata steže remen za sadomazohističke igrice.

“Moram priznat da lagano uživam u ovom. Ja, mlad i ne baš afirmirani pisac, mučim vas, uglednog starijeg pisca, predsjednika Društva pisaca. Moram priznat da čak osjećam neko lagano seksualno uzbuđenje. Možda sam vam dao građu za novi roman. U kojem će stariji muškarac biti podređen mlađem. To bi vas opralo kod feministkinja, nitko vam ništa neće moći prigovarat.”

Konobar mu je donio čašu vode, potapšao ga po leđima. Ja sam izašao iz picerije. Sutra ću mu se javit na mejl pa vidjet što je odlučio, pomislio sam. Onda sam poskočio na pločniku mokrom od kiše i uskliknuo:

“Pariz! Pariz!”