Jedini sam pripadnik medija koji je, zahvaljujući pozivu Nine Raspudića, imao prilike gledati košarkašku utakmicu jedan na jedan, odnosno jedan na jednu – mostovac Marin Miletić protiv jedne košarkašice iz Dubrave. Miletić se na snimci na društvenim mrežama kurčio da može pobijediti pet žena u košarci, samo neka kažu kad i gdje, dokazat će im da žene ne mogu biti tako dobre u košarci kao muškarci. Pritom je pokazivao mišiće, tetovaže, poručivao muškoj djeci da moraju biti pravi, jaki muškarci, zaštitnici slabijeg spola. I opet je na sebe navukao bijes hrpe žena, pogotovo kršnih košarkašica poput ove koja ga je na meč izazvala na košarkaškom igralištu u Studentskom gradu u Dubravi.

Uz Raspudića, od mostovaca mu je podršku došao dati Božo Petrov. Sjedili smo na kamenim tribinama. Dolje na terenu Miletić i košarkašica bacali su kovanicu tko će prvi povesti loptu. Petrovu sam se, ne krijem, blago ulizivao. Govorio mu da sam jedan od prvih koji su se učlanili u Most u ono vrijeme kad su vodili bitku s Karamarkom.

“Ali onda mi je, ko za kurac, puhnulo nešto u glavu pa sam se prebacio u Bandićevu stranku.”

“Nije za nikakav kurac, nego za stan šta ti ga je Bandić dao tu u Dubravi, stan u kojem je nekad prije stanovala Vesna Parun”, ubacio se Raspudić.

“Kako god, sad me ponovo nešto vuče Mostu. Valjda to što svi vi naginjete Bogu, molitvi… Ja sam kao klinac ministrirao u đakovačkoj katedrali, uvukao mi se taj klerikalizam pod kožu. Pogotovo me oprao ovih dana oko Uskrsa. HTV rokao nas je filmovima, dokumentarcima o vjeri, Isusu, Bogu, pa sam se slomio. Dotuklo me kad sam pročitao što je Miletić pred Uskrs poručio svima nama koji živimo bez istinske vjere u Boga, usporedio nas je sa psima koji jedemo vlastitu rigotinu, baš tako se i osjećam. Utapam se u gorčini, cinizmu, stalno nešto serem po Fejsbuku. Pokušavam privući pažnju, lajkove… Nekako popunit ogavnu prazninu u sebi.”

“Ti bi onda bio savršen za Milanovića, slagali biste se kao prst i nokat. Neka te Milanović uzme kao svog savjetnika za medije”, dobrohotno mi se osmjehne Petrov.

“Bili bismo kao Marlon Brando i Džejms Din. On kao Brando u Divljaku, ja s ovom svojom kokoticom kao Džejms Din u Buntovniku bez razloga… Jedan drugog gurali bismo u bunt protiv svega i svačega, razarali bismo političku korektnost”, nabrijem se.

Ponudim Petrovu komad čokoladice. Upitam ga:

“Jel ti kao psihijatar misliš da je to što Milanović divlja, napada po Fejsbuku stvarno naznaka psihičke bolesti kako tvrdi Šeks? Jer ja stalno imam osjećaj da sam psihički bolestan… Da ubijem tjeskobu pijem više nego Šeks. Milanović barem ne pije. Da pije, sigurno bi negdje na onim vojnim komemoracijama počeo arlaukat, pjevat ko Kolinda.”

“Bolje bi mu bilo da pjeva umjesto da si Fejsbuk objavama nakopava tolike neprijatelje na vrat”, Petrov će.

“Koji je njegov psihoprofil?” upitam.

“Kao premijer izgubio je sve bitke, pao na dno, osjetio kako je to… I onda kad više nije imao šta izgubit, uskrsnuo je kao predsjednik države. Ljudi koji zadobiju osjećaj da nemaju šta izgubit jako su opasni… Baš takav je bio Brando u Divljaku. Izmlate sve oko sebe i na kraju i sami nastradaju. Jer nemaju vjere, jer Bog nije uz njih.”

“Očito trenutno Bog nije ni uz našeg Miletića, pomozimo mu zajedničkom molitvom”, Raspudić prekine Petrovljevo teologiziranje.

Pogledam na teren. Miletić je fakat bio na mukama. Košarkašica je bila za glavu viša od njega, kao od stijene odvaljena, ogromnih dojki. Svaki put kad bi Miletić gađao koš, ona bi ispred njega lagano poskočila i znojnim dojkama prekrila mu oči pa uopće nije vidio gdje baca loptu, redovno je završavala na travnjaku iza koša.

Raspudić, Petrov i ja uhvatili smo se za ruke. Taman kad je Petrov započeo posebnu, sportsku molitvu, Miletić je na terenu izgubio živce. Vikao je:

“Ne mogu ovako igrat!”

Ja u šali kažem Petrovu i Raspudiću:

“Eto, na vlastitoj se koži uvjerio da žene imaju puno više tjelesnih predispozicija za uspješno igranje košarke. Kao urbani, alternativni Riječanin sigurno je nekad slušao Miladojku. Sad ga je ova toliko išamarala dojkama da će sigurno, čim dođe doma, objavit video u kojem će pljuvat Miladojku, vikat u ekran da to slušaju samo sebični ateisti, ekipa iz Možemo! i Radničke fronte koja se ne može odvojit od majčine dojke, a onda majčinu dojku personificiraju na državu.”

“Tu foru o ljevičarskom sisanju državne sise sam ja izvalio prije sto godina”, mrko će Raspudić.

Dolje na terenu košarkašica je prala Miletića, ovaj put ne znojnim dojkama po faci, nego opakim, uličnim riječima:

“Dobila sam te 20 nula! Ja sama! I sad mi tu cviliš da sam nepošteno igrala. Ne znaš muški ni prihvatit poraz. Šta, mislio si da su sve žene u Hrvatskoj ko one vaše riječke pičke!? Žgoljave, niske ljevičarke. Kao neke osviještene feministice, a ne znaju se suprotstavit ni kad ih onaj primitivac Mrle u pjesmi naziva pičkama. Svi ste vi tamo pičke, i muški i ženski. Samo se u komunjarskoj, pederskoj Rijeci s tim naušnicama i možeš pravit mačo. Ovdje u Dubravi ti si kućno mače Modnog mačka!”

“Sad će još i tebe išamarat dojkama ako se sjeti da si pisao biografiju Modnog mačka”, kroz zajebanciju ću Raspudiću.

Petrov je zabrinuto pratio svađu na terenu.

“Idemo, ljudi… Ovo može prerast u tuču, nasilje, pa će završit u svim medijima. Ne smijemo dopustit da se Miletiću više stvara negativan publicitet.”

Pozvao je Miletića gore na tribine. Uskoro su se Uberom poraženi pokupili iz Dubrave, zlokobnog predgrađa iz kojeg nijedan stranac ne može izaći kao pobjednik.