Prokleti užas, probuditi se u Zagrebu na obljetnicu Oluje – vani sivo nebo, kiša, hrpa kiše, toliko da se Sava izlila kod Hendriksovog mosta. I niti jedan jebeni dućan ne radi, navodno samo njih nekoliko, ali prije bih uspio naći gusarsko, zakopano blago nego te dežurne dućane. Nisam imao pojma da na Oluju baš ništa neće raditi, pa se nisam unaprijed opskrbio. Još k tome ljeto, Zagreb prazniji od novčanika prosječnog Hrvata. Čak ni dostave nisu radile. Valjda i Nepalcima nešto znači Oluja.

Ma ne, ne mogu tako bijedno provesti Oluju. Sjeo sam na vlak u podne i već oko 4 bio u Kninu. Kao sin razmetni tražio sam oca svoga. Oca koji mi se mjesecima nije javljao, činilo se da me se ovoga puta stvarno odrekao.

Na kninskom kolodvoru nazvao sam svoju sestru Slavicu. U trenu se javila.

“Bok, seko, jesi i ti možda u Kninu na proslavi Oluje?”

“Naravno, to ne propuštam.”

“Sa starim si?”

“Ma ne, zaglavio je na ulasku u Knin. Išao je sa Skejom i veteranima iz 9. bojne. To su oni HOS-ovci iz Udruge Rafael Boban. Policija ih ne pušta u grad.“

“Znači, stari je s HOS-ovcima… Valjda nose ustaške kape i deru se za dom spremni, zato ih ne puštaju. Klasika. A di si ti?“

Slavica mi je objasnila gdje se točno nalazi, bila je blizu stadiona.

Zastao sam na glavnom gradskom trgu. Tu je za natkrivenom govornicom predsjednik Milanović upravo držao govor. Sa zanimanjem sam ga poslušao. Nebo je bilo još oblačnije nego u Zagrebu. Svaki tren mogla se stuštiti oluja i uništiti proslavu Oluje. Dosta depresivno.

Kad sam napokon došao do Slavice s njom je već bio naš stari. Maskirna odora bila mu je sva blatna. Pored njega su sjedila još neka tri tipa u crnim majicama s oznakama HOS-a. Uz vino, uživljeno su prepričavali kako je Skejo, kao Prljavi Hari, autom pokušao probiti policijsku barikadu.

“A nas trojica ušli u Knin preko Dinare, istim putem kao devedesetih general Gotovina”, stari je pucao od ponosa, osjećaja akcije.

Brkati debeljko za stol je donio svježe pečenu janjetinu i grubo narezane glavice luka. O, Bože, kakva milina… Tek kad je došla janjetina stari je skrenuo pogled od svojih HOS-ovaca i spazio mene kako sjedim uz Slavicu kao pokisla vrana.

“Jebem ti iruda, pa ti si se usudio opet doć u Knin! A reko sam ti da ću te privezat za traktor i vuć po cesti ako više ikad dođeš!” stari je aludirao na kletvu koju je na istom ovom mjestu izrekao prije dvije godine kad sam usred Knina na Oluju zapjevao Bandieru Rosu u želji da se zbližim s novim gradonačelnikom Senfom.

“Tata, gladan sam… Od jučer nisam ništa stavio u usta, svi dućani su zatvoreni…” zavapio sam.

Po cesti je upravo prolazio Milanović s nekom svojom ekipom.

“Naš pricidnik…” zadovoljno ga je pogledom pratio stari.

Onda kao da mu je lice obasjala božanska inspiracija. Iz vojnog ranca izvadio je crnu kapu sa slovom U. Pa se ponovo obratio meni:

“Evo, Bog ti se smilovao. Daje ti priliku da se iskupiš za sve svoje grijehe. I stekneš pravo ponovo s nama blagovat janjetinu.”

“Kakvu priliku!? Spreman sam baš sve napravit da se iskupim!” izgovorio sam, skupljajući slinu u ustima na spomen janjetine.

Umjesto odgovora stari mi je tutnuo ustašku kapu u ruke.

“Idi i zamoli pridsidnika da bar na sekundu stavi ovu kapu. Da vidim našeg pridsidnika s ustaškom kapom usred Knina, pa onda mogu umrit.“

Razgledavao sam kapu. Stari ju je kupio očito za jedan euro tu negdje ispod nekog štanda s vjerskim relikvijama. Bilo je očito, gura me su srce tame. Ali glad i želja za janjetinom bili su jači od svakog morala, opreza.

Ustao sam i požurio za Milanovićem.

“Voljeni moj predsjedniče!” zazvao sam ga.

Zastao je. Činilo se da oko sebe uopće nema nikakvo osiguranje. Slobodno sam mu prišao.

“Zadobili ste povjerenje HOS-ovaca. Uvjereni su da ste se danas u svom govoru zauzeli za njih… Ispunite im još samo jednu želju pa će čitava desnica na svim izborima glasat za vas, bit ćete doživotni predsjednik, kao Tito.”

“Koju to želju?” ljubopitljivo će Milanović.

Pružio sam mu kapu kao zmija Adamu jabuku. Kad je ugledao U na kapi, vidno se lecnuo. Činilo mi se da oklijeva kao mačak oko ribareve ribe. Ako je zgrabi, mogao bi gadno nagrabusit.

“Ma, ajde, pa maloprije ste na kraju svog govora naglasili da bez tradicije ne postojimo. Htjeli ili ne htjeli, ovakve kape i slovo U također su dio hrvatske tradicije… Dajte, ja ću vam je stavit na glavu… Ispast će da sam vas ja zaskočio i stavio vam bez vaše dozvole. A oni tamo Hosovci bit će sretni ko mala djeca kad vas vide s tom kapom…”

Nisam čekao Milanovićevo odobrenje. Poskočio sam s kapom u ruci kao košarkaš s loptom prema košu. U zadnjem trenutku, kad sam već bio nadomak Milanovićevom tjemenu, snažnim zamahom dlana blokirao me predsjednikov savjetnik za kulturu Zdravko Zima. Izbio mi je kapu iz ruke. Pala je na mokri pločnik kao oboreni stršljen.

“Gubi se! Sram te može bit! Znam ja tebe, Pavle Svirče! Zbog ovog ću se osobno založit da te izbace iz Hrvatskog društva pisaca, baš kao i onog Raosa”, začuo sam Zimu dok sam podizao kapu s pločnika

“Slobodno. Ionako nisam učlanjen u to Društvo. Da im još ne bi plaćao članarinu…” odvratio sam.

Odvukao sam se do pozornice na glavnom kninskom Trgu. Tamo je upravo imao koncert Zlatko Pejaković. Osjetio sam prve kišne kapi. Zajedno s Pejakovićem pjevao sam na kiši:

“Nesretnik sam od rođenja, čija me to ruka proklela…”