Dva dana proveo sam u Lovincu u Lici. Kod ženske koju sam prošle jeseni upoznao na prosvjedu protiv HDZ-a. Ona se iz Zagreba u Liku preselila nakon razvoda, željna stapanja s prirodom i s nekom mutnom nadom da će tamo možda pronaći nekog pravog muškarca, nekog kršnog čobana, ljubav svog života. Umjesto na ljubav svog života nailazila je samo na migrante koji se preko Like ilegalno probijaju u Europu. Noću su joj prolazili pored kuće usred ličke pustoši. Požalila mi se da umire od straha, čak je i lovačku pušku nabavila. U ladici je sačuvala dokumente koji su u blizini njezine kuće ispali nekom migrantu iz Sirije. Čim sam vidio taj dokument, sinula mi je pakleno dobra ideja, ideja u maniri romana Vladimira Nabokova, zamjena identiteta. Moj identitet u Zagrebu bio je uprljan mojom prisnom vezom s pokojnim gradonačelnikom Bandićem. Svuda sam nailazio na zatvorena vrata, oduzet mi je gradski stan koji mi je Bandić poklonio kao zaslužnom piscu. Zašto ne bih uskrsnuo kao neka sasvim nova osoba. Dobro sam proučio dokument, osobne isprave tog nekog Juanida Ebeida iz Sirije. Juanid Ebeid, kako dobro, zvučno ime i prezime. S takvim imenom i prezimenom čak bih mogao dobiti i Nobelovu nagradu za književnost!

Čim sam se vratio u Zagreb, kupio sam smeđu pastu za cipele, namazao si s njom čitavo lice i vrat. Crnim flomasterom spojio sam si obrve, kao Baron Vurdalak iz Alana Forda. Preko glave sam svezao palestinsku maramu koju sam na Mažurancu popalio jednom pankeru. U Offertissimi sam kupio pištolj Berettu na crvene metke. Takav sam otišao pred Gradsko poglavarstvo. Čekao sam da na pauzi iz zgrade izađe pročelnica za kulturu Emina Višnić. Izašla je točno u podne. Krenula je u smjeru Importannea. Koračao sam za njom kao Raskoljnikov za onom starom lihvaricom. Samo što sam umjesto sjekire, pod jaknom stiskao pištolj na crvene metke, napunjen i nabijen.

Pročelnica je u pekari na samom početku pothodnika kupila burek s mesom i hrenovku u lisnatom. Zaskočio sam je dok se pored starog Paromlina vraćala u Poglavarstvo.

“Vi gospođa Emina?”

Preplašeno je kimnula.

“Ja Junaid Ebeid… Pesnik iz Sirija”, predstavio sam joj se.

Onda sam joj pokazao svoje dokumente. Na lošem hrvatskom objasnio joj da sam ilegalno prešao granicu i pješke došao u Zagreb. Naglasio sam da umirem od gladi i da to potkrijepim pohlepno joj uzeo hrenovku u lisnatom iz ruke, natrpao u usta. Onda sam punih ustiju nastavio joj objašnjavati da sam u Siriji pomno proučavao hrvatsku književnost, pogotovo avangardne pjesnike poput Josipa Severa, Radovana Ivšića, Branka Čegeca. Mukotrpno sam učio hrvatski kao Nabokov engleski nakon što je morao pobjeći iz Rusije. Naglasio sam da sebe vidim kao sirijskog Nabokova. Baš kao što je Nabokov odlučio postati američki pisac, tako ja namjeravam postati hrvatski pjesnik.

“Ja već napisao tri pesme na hrvatski. Pokazati vam budem jednom”, pohvalio sam se.

“To je jako lijepo… Ali što vi želite od mene? Hoćete i ovaj burek?” pružila je prema meni do pola pojedeni burek s mesom; dobro je mirisao.

“Moze i to… Ali ja prije hrane trebati stan. Ja se raspitao sve. Ja znam da vasa stranka Mozemo, moze i zeli nama migrantima dati stan u vasem Zugrebu.”

“Zagrebu”, ispravila me pročelnica.

Nastavio sam joj objašnjavati kako bi Europska unija i svjetski vladari itekako blagonaklono gledali na to da stranka Možemo! dodijeli gradski stan jednom pjesniku iz Sirije koji će se, osim što će pisati angažirane, progresivne pjesme o miješanju nacija, rasa u EU-u, angažirat i u provođenju zelene politike. Neću samo pisati stihove u kuli od bjelokosti, odnosno gradskom stanu. Izvadio sam pištolj na crvene metke. Rekao sam da mi je poslužio pri ilegalnom prelasku granice.

“Ja kao nekad dadaisti u Parizu, pucati u aute u Zagrebu, busiti gume! Pa ljudi vise nece moci aute voziti. Ici peske ko i mi migranti. Ili na biciklima. Sve cisto ce biti. Planet prodisati. Nece biti vrucina vise velikih, niti oluja, poplava. Ljudi ce opet postat sretni, veselit ce se. Umjesto da voze aute, po cesti crtati ce sarene mace, cvece, kuce…”, pištoljem sam nanišanio u nepropisno parkirani Reno Klio na pločniku.

“Spusti oružje, pucat ću!” začuo sam.

Sledio sam se. U hipu sam kleknuo, položio pištolj na pločnik. Do mene je dokoračao murjak.

“Nije dovoljno da na granici pucate po nama, nego ste i po Zagrebu počeli mahat pištoljima”, ukorio me.

Onda je upitao pročelnicu:

“Gospođo, je li vas pokušao okrasti, napastovati?”

“Ne. On je pjesnik iz Sirije.”

“Što, udvarao vam se pištoljem umjesto cvijećem i gitarom?” pokazao je da i murjaci imaju smisla za sarkazam.

“Tražio je stan…”, smetenim glasom će pročelnica.

“Pa dobit će ga. Barem privremeno. U stanici u Đorđićevoj”, murjak mi je nataknuo lisice.

Dok me odvodio prema bijelom policijskom autu, pročelnica mi je doviknula:

“Napravit ću sve da vas izvučemo, Junaide!”

“Znat cu se ja i sam izborit za sebe. Junaid na arapskom znaci Mladi borac”, odvratio sam joj na tečnom hrvatskom.

U autu sam obrisao pastu za cipele s lica. Sve sam iskreno ispričao murjaku, tko sam, šta sam, priznao sam mu da sam pokušao na prevaru iskamčiti stan od pročelnice za kulturu.

“Znači ti si naš… Pisac”, murjak se zagledao u moje bijelo lice.

“Da, pa vidite… Molim vas, nemojte me kaznit.”

Naglo je zaustavio auto.

“Ajde, goni van. Neću te kažnjavat. Dovoljna ti je kazna što si pisac. Ne znam da je kod nas u stanici ikad itko pročitao ijednu knjigu, kamoli kupio.”

“Mogli biste barem koji krimić pročitat. Na primjer od Jurice Pavičića”, ljubazno sam mu preporučio na izlasku iz patrolnog vozila.