Iz nekog neobjašnjivog razloga uvijek se pred Božić javim svojoj bivšoj curi Stojki. Možda ima veze s tim što sam s njom izgubio nevinost, pa osjećam prema njoj neku vrstu zahvalnosti koju podsvjesno imam potrebu iskazati joj u predbožićno vrijeme. Dogovorili smo se naći pred knjižarom na Trgu. Neugodno me iznenadilo kad je sa sobom dovela nekog tipa u zelenoj spitki. Niti malo sretniji nisam bio kad sam iz Stojkine i njegove priče shvatio da je on jedan od Bed Blu Bojsa koji su pušteni iz grčkog zatvora. Stojka ga je znala iz kvarta, nisam točno skužio je li tip iz Utrina, Zapruđa ili Dugava. Nisam ni mogao procijenit je li joj on dečko ili se samo torbaju.

“Šta si se stiso? Bojiš se da sam ga dovela da te prebije za ono što si mi napravio na prošli Advent?” začuo sam Stojku.

Aludirala je valjda na ono kad sam je za poklon-bon od Nacionala odveo u Liscin butik tu blizu na Trgu i onda je, dok se presvlačila u kabini, ponižavao da izgleda kao svinja, da su joj salaste noge nalik na kulenove seke. Dobila je tada tantrum tamo, pukla totalno.

“Usro si se, ha?” ponovila je.

“Ma, nisam. Zašto bih se…” nisam stigao dovršit rečenicu, preko usta mi je odvalila šamarčinu.

“E, pa trebao bi se bojat. Sad smo kvit”, kao u adventsku svijeću puhnula je u dlan kojim me ošamarila.

“Daj neću nikakvu šoru tu usred Zagreba. Pa tek sam izašal iz zatvora. Remetinec je Šeraton za te grčke zatvore. Ćaća Sanader ne bi dva dana izdržal u grčkoj ćeliji”, Bojsu se osjetio tračak tjeskobe u glasu.

“Ne znam zašto me puca tolika agresiva. Stalno bih se s nekim svađala. Moguće da je to od onog ogavnog smrada s Jakuševca. Od kad se odronilo ono brdo smeća, svi kao da su ludi u Novom Zagrebu. Tko zna šta udišemo u tom ogavnom zraku. I svi smo u paranoji od plinova s tog smetlišta, od novih eksplozija. Dobro je napisao onaj neki novinar na portalu Nacionala, Jakuševec je postao naš Černobil.”

“I ja imam filing da smo od tog smrada s Jakuševca svi ludi tamo u Dugavama. Zato sam i otišo sa škvadrom u Grčku, sam da se maknem od tog smetlišta. Ak nikaj, u Grčkoj sam se bar nadisal svježeg zraka, čak i u tom njihovom zatvoru smrdilo je manje neg kod nas u Dugavama, Sloboštini”, Bojs je na glavu navukao kapuljaču od crne hudice.

Na kiosku smo kupili bombice travarice. Na adventskim štandovima sve nam je bilo preskupo.

“Šugava debrecinka 4 eura, daj me nemoj jebat. U Grčkoj za 4 eura dobiješ ćevape i uz to gomilu grčke salate”, komentirao je Bojs.

S bombicama u rukama doklatarali smo se do ispred Pifa. Tamo na uglu Tesline i Masarikove hrpa crvenih kućica i mali stejdž. Na stejdžu Mile Kekin pjeva “Samo za taj osjećaj”. Za visokim, okruglim stolom blizu stejdža stoje saborska zastupnica Ivana Kekin i glumica Urša Raukar. Stojka naglo eksirala novu bombicu travarice. Oči joj zaiskrile kao kad mi je maloprije pored knjižare zavaljala šamar. Iz smeđeg kontejnera za biootpad izvadila je dvije smeđe vrećice pune raspadnute hrane. Jednu je gurnula Bojsu u ruke kao bengalku. Onda je biovrećicu bacila na onaj mural što je gradonačelnik dao da se izradi na uglu Tesline i Masarikove. One neke mačke u šarenim bojama. Doduše, to se ne može nazvat mural jer je nacrtano na podu, ne na zidu. Ja sam to nazivao mrljal. A pogotovo je ispao mrljal kad su Stojka i Bojs rasutu raspadnutu hranu počeli nogama razmazivat po njemu.

“Evo da vama ekipi iz centra malo zasmrdi ko nama u Novom Zagrebu s Jakuševca! Vaše smeće iz centra donose tamo nama na smetlište. Vi u centru hranite se svom tom ogavnom zdravom biohranom, imate hrpu tih dućana! Onda nama donose te vaše smrdljive trule grahorice koje bacate u biootpad čim malo izgube svježinu!” vikala je Stojka.

“Uništila je mace koje je oslikao Lunar! Naše divne mace! Zovite policiju! Vandalizam!” uhvatila se Urša Raukar za glavu kao kad je u nekoj predstavi glumila rastrojenu Antigonu.

“Šta si planula… Pa klimatski aktivisti prije neki dan su blatom zalili baziliku Svetog Marka u Veneciji. Zašto onda ova zelena aktivistica iz Utrina ne bi Lunarove mačke zalila biootpadom. Pa ona samo prosvjeduje protiv zagađenja Novog Zagreba. Otkad vama iz Možemo! smeta aktivizam?” profrfljao sam.

Mile Kekin prekinuo je svirku. Stojka mu je nešto prezirno dobacila. Nešto su stilu da se srami sama sebe što je nekad u mladosti otkidala na Hladno pivo.

“Izdao si pank! Sad si lik koji se po centru vozika na biciklu i pjeva nekakve balade o starim ljubavima! Posto si gori od Balaševića!”

“Šta se ti tu praviš pametna! Šta svi nas napadate za probleme s Jakuševcom! Idi gore Bandiću na grob, pa tamo prosvjeduj!” uzvratila joj je Ivana Kekin.

“Pa glasala sam za vas da sredite to smetlište prokleto! A vi se i dalje vadite na Bandića! Ništa niste poduzeli! I dalje tim smetlištem gospodare privatne tvrtke koje je postavio Bandić! Vi ste na vlasti a svugdje isti ljudi kao kad je vladao Bandić! Nije ni čudo da onda stalno ponavljate da se žalimo Bandiću! Ali kako! Preko jebene spiritističke seanse!?” dok je to izgovarala Stojku je za ruku uhvatio policajac. Njegov kolega zgrabio je pak Bojsa.

“Pustite njega! Jedva je izašao iz grčkog zatvora i odmah ćete ga strpat u hrvatski! Pustite ga da bar Božić proslavi na slobodi!” Stojka se bacila na pod.

Murjaci su je morali uhvatit za ruke i noge da bi je strpali u maricu. Baš kao nekad gradonačelnika Tomaševića dok je sa svojim aktivistima prosvjedovao protiv izgradnje šoping-centra i podzemne garaže u Varšavskoj.