Zatvorski policajac u Remetincu uveo me u ćeliju broj 168. Zbog pandemije korone posjeti zatvorenicima održavali su se u ćelijama. Dan nakon što je uhićena, bivšoj hadezeovki i bivšoj gradonačelnici Knina Josipi Rimac poslao sam ovo pismo: „Draga Josipa, zatvor ti može pomoći da upoznaš sebe. Robovala si skupoj odjeći, autima, mobitelima, nakitu. Htjela si se istaći, oslobodit elegantnom odjećom seoskog porijekla. Shvati, to nije sloboda. Sloboda je stanje duha, ne tijela. I u tamnici možeš biti slobodna kao nikada. Kao što pjeva Tompson – ne kupuj me s golubom u rukama, sloboda je rođena u mukama. P.S. svakako pročitaj andrićevu priču ,Iskušenje u ćeliji broj 38’. Jako je kratka.”

Josipa prezirno baci u kut ćelije knjigu Jadranke Kosor “Premijerka” koju sam joj donio na poklon. Promrsi da samo klošari ženama poklanjaju knjige.

“Od Jadranke Kosor možete puno naučiti. U knjizi potanko opisuje kako se ona nosila s time kad su joj, kao i vama, svi u HDZ-u okrenuli leđa”, podignem s poda autobiografsku knjigu nekadašnje premijerke.

“Od nje se samo mogu naučit kuknjavi. Gledala sam je prije neki dan na televiziji… Svaka druga riječ bila joj je: nitko iz HDZ-a s nije sa mnom htio popit kavu. Ta kao da još uvijek živi u Jugoslaviji kad su bile nestašice kave. Glavna joj opsesija popit kavu. Ako joj je toliko do kave, neka dođe mene posjetit. Imamo tu u zatvoru kave u izobilju. Ali, ona bi, gospođa, pila kave samo po strogom centru grada. Remetinac joj je previše na periferiji. Normalno da je se Sanader odrekao. Sigurno nikad nije htjela doći ovdje u Remetinac popiti s njim kavu…”, raspričala se Josipa, vidjelo se da dugo nije imala sugovornika.

Zatvorski policajac koji me doveo upozori me da moram stavit zaštitnu masku.

“Nemam je. Ko što nemam ni koronu… Ne bojte se, neću nikog zarazit.”

Policajac strogo naredi da odmah napustim ćeliju.

“I ti si se meni našao propovijedat kako čovjeku ništa ne treba da bi bio slobodan. Vidiš da ti za početak treba maska. Bez nje ni u dućan ne možeš ući”, slavodobitno će Josipa. I još doda da mi se po prašnjavim cipelama vidi iz aviona da sam do Remetinca pješke hodao. Jer bez maske ni u javni prijevoz ne puštaju.

“Ti sad čak ovakvog golog lica ni u zatvorskoj ćeliji ne smiješ bit…”, naruga mi se. Iz ladice pisaćeg stola pritiješnjenog u kutu ćelije izvadi crnu, kožnu masku. Pohvali mi se kako je to posebna, dizajnirana maska modistice Aleksandre Dojčinović. Stavila ju je na lice ponosno kao što je prije nekoliko stoljeća na glavu krunu stavljala Anica, kninska kraljica. Osjećao sam snagu, energiju koja je izbijala iz bivše kninske gradonačelnice. Nisam baš u životu imao prilike biti u društvu takvih žena kroz čije su ruke prolazili milijuni kuna… Ona je pokrenula biznis s vjetroelektranama u Oćestovu. Zbog malverzacija u tom biznisu je, koliko sam shvatio, i završila u zatvoru. Ali prije nego što ju je vjetar iz vjetroelektrane otpuhao sve do Remetinca, “dopuvavao” joj je hrpu love. Dok je brojala pare od vjetroelektrane sigurno je, pomislim, pjevušila: “Vjetre s Dinare, eeee, obogati me…”. Ženske s kojima sam ja dolazio u kontakt bile su uglavnom gubitnice s Filozofskog koje su prezirale novac, kapitalističku zaradu. E, baš u obranu njihove časti nisam htio pokleknut pred ovom crnom ženom koja misli da se poštovanje u društvu dobiva skupom odjećom, markiranim torbicama. Pokazat ću joj da se istinska sloboda može naći i u najobičnijoj prozirnoj vrećici u kojoj sam joj donio knjigu Jadranke Kosor.

Nabio sam tu vrećicu na glavu, ručke svezao oko vrata kao pionirsku maramu.

“Evo, imam masku!” izvadio sam novinarsku olovku. Krenem s njom izbušit rupe pored nosa.

“Ne smijete probušit! Nos mora bit prekriven!” murjak me palicom lupne po prstima.

Morao sam zadržavat dah da uštedim kisik u vrećici. Josipa je htjela da joj ukratko prepričam Andrićevu priču “Iskušenje u ćeliji broj 38” koju sam joj preporučio u pismu. Pomislio sam kako upravo ja doživljavam iskušenje u ćeliji broj 168. Ako krenem pričat Andrićevu priču, izgubit ću sav zrak u vrećici, ugušit se… Sad mogu pokazat svoje umijeće sažimanja kojim se i Andrić dičio. Sažet njegovu priču u nekoliko rečenica i brzo, spašenog obraza, izletit iz ćelije dok još imam zraka u plućima.

“Student Toma Galus iz zatvora promatra ženu koja u zgradi preko puta na prozoru drži obješenu krletku s kanarincem. Poslije u ćeliji sanja tog kanarinca kako mu govori poput papige: Šta je ko dobio i šta će još biti to je svejedno, ali ti, ti si prokockao i sad imaš samo nekoliko puta da premeriš ovu ćeliju… Ma šta se na širokom svetu dogodilo, ti više udela nemaš, nit išta više pod nebom može iz tvojih zglobova isterati taj hladan vetar”, izverglam brže nego što na reklami za tablete protiv gripe izverglaju nuspojave.

“Zašto na ekavici govoriš? Jel vam to Plenković zbog saveza s Pupovčevim SDSS-om ponovo uveo srpsko-hrvatski? Znači, krenula je diktatura, uvodi se srpsko-hrvatski i svi moraju nosit maske da se ne vidi kako zbog toga crvene od srama? U tom slučaju sam stvarno slobodnija ovdje u ćeliji”, isprsi se Josipa.

Mumljajuću kroz zamagljenu vrećicu, odvratim joj da sam citirao Andrića koji je pisao na srpskom.

“Prešao je na ekavicu baš zbog takvih vama sličnih Hrvata. Želju za novcem maskirate domoljubljem, nacionalizmom…”, uspio sam joj zadat zadnji verbalni udarac prije nego što mi se uslijed nedostatka kisika zacrnilo pred očima. Srušio sam se na pod. S vrećicom na glavi vjerojatno sam izgledao kao žrtva mafijaškog ubojstva.