Gledam Ivanu Kekin kako jede fritule na zagrebačkom Adventu. Ulaze u njezino tijelo kao kuglice u fliper. Lagana mast fritula ostaje joj na usnama pa izgleda kao da je usne namazala nekim svjetlucavim ružem. O, kad bih si barem ja mogao na Adventu priuštit mjericu fritula i da mi još pospu gore bijelu čokoladu… Ako bi mi Možemo! omogućio čašu fritula, glas na predsjedničkim izborima dao bih Ivani Kekin. Stvarno bih, jebo me Djed Mraz ako lažem.

Iz ovog predbožićnog snatrenja prene me dolazak jedne druge predsjedničke kandidatkinje na Trg, na kojem perjanice stranke Možemo! upravo vješaju ceduljice sa svojim božićnim željama na veliki bor. Marija Selak Raspudić se pojavila. I odmah oplela po svojoj protukandidatkinji Ivani Kekin.

“Vidim, ti si možeš priuštit ove besramno skupe fritule na Adventu! Kako te nije sram! Pogledaj kako te gleda onaj tamo siromah! Progutao bi i tebe i fritule zajedno!” pokazuje Marija na mene.

Ivana prvo u čudu gleda Mariju, otkud se pak ova sad pojavila tako nenadano kao Isusova Marija u Betlehemu? Onda se pribrala pa uzvratila:

“Meni prigovaraš što jedem fritule, a ti ih isto jedeš, licemjerko!”

Fakat, Marija je također u ruci držala fritule. Ali u čaši od Acidofil jogurta.

“Ja sam te fritule sama doma ispekla! Nino mi je kupio brašno i jaja…”, isprsila se Marija.

“E, pa baš si se usrećila. Meni je moj Mile donio kupus i mljeveno meso za sarmu. I onda je još sam napravio jer zna da nemam vremena kuhat sad dok traje predsjednička kampanja”, Ivana joj nije ostala dužna.

“Znamo svi da tvoj Mile osim disko i kolo šumadijsko voli i sarme. Napisao je o tome i onu vulgarnu, prizemnu pjesmu!” Marija će sa zgađenim izrazom na licu.

Ja brže bolje izrecitiram te Miletove stihove da dokažem svoju književnu erudiciju:

“Od sve mi hrane najdraža sarma/sva ostala klopa joj nije do boka/po cijeli dan žena me grdi da samo jedem spavam i prdim!”

“Da, to je baš za tebe pjesma, Svirac”, Marija je preokrenula očima.

“A, šta, tebi tvoj Nino pjeva nešto ljubavno, sigurno, tiho, sterilno, nešto kao mala moja lavice volim te više nego mostarske krvavice”, Ivana Kekin prasnula je raskalašen, pankerski smijeh.

“Prostakušo komunistička, kako možeš… Ti jedna vulgarna!”, Marija je prema njoj bacila fritulu koja je, onako umočena u bijeli, šećerni prah, nalikovala maloj grudi.

Ivana joj uzvrati paljbu fritulom iz svoje čaše, fritulom puno većom, sočnijom od Marijine fritule iz kućne radinosti.

Ta fritula odbila se od Marijinih prsa kao od viteškog oklopa pa se skotrljala na pločnik. Marija je podigne, dobro je promotri kao Mis Marpl dokaz koji će je dovesti do razrješenja zločina.

“Gle, ima po sebi čokolade… Pa to je, gospođa koja glumi drugaricu, kupila sebi najskuplje Dubai fritule! Jedanaest eura! Pa za te fritule moglo se izgradit pola vrtića!”

“Nije to Dubai fritula! Ne podmeći mi! Nikad ne bih kupila fritule koje nose ime po gradu u koji žene idu prodavat svoja tijela, degradirat se!” Ivana je djelovala vidno posramljena. Očito se među Hrvatima uvriježio mišljenje da Dubai fritule kupuju samo kulaci, narodni neprijatelji i izrabljivači.

Dok su se njih dvije nastavile prepirati, ja sam uzeo fritulu Mariji iz ruke. Požudno sam je čitavu strpao u usta, kao da ću s tom Dubai fritulom prožvakati, ali ne i ispljunuti sve užitke Dubaija u kojima inače uživaju samo bogati šeici. I tako sam postao jedan od rijetkih Hrvata koji su na Adventu probali super luksuzne Dubai fritule. I moram priznati da uopće nisu loše. Naprotiv, božanstvene su! Pogotovo taj čokoladni preljev koji, ruku na srce, zbog svoje boje više zaslužuje naziv proljev. Ali kakav okus ima! Taj okus ni recenzenti Plave kamenice nisu u stanju opisati. Ali možda je to moje ushićenje Dubai fritulom bilo izazvano time što sam je dobio besplatno. Onima koji iskeširaju 11 eura sigurno im u ustima ostane gorak okus od tog Dubai proljeva, odnosno preljeva.

“Mogu sad probat jednu tvoju domaću?” pitao sam Mariju.

“Uzmi… Nino je u smjesu stavio fine grožđice, nabrali smo ih ljetos u Mostaru’’, pružila mi je čašu od Acidofila.

Uzeo sam fritulu. Prije nego što sam je zagrizao, dobro sam s nje polizao šećer u prahu.

“I, je li bolje od Dubai fritula?” interesiralo je Mariju.

“Bome jesu”, prožvakao sam do kraja. “Ove tvoje mogli bi nazvat Mostar fritule… Gle, možeš ih dijelit tu na Adventu. Tko uzme, mora ti obećat da će ti dati glas na izborima. Ljudi su toliko željni fritula koje si ne mogu priuštit da će sigurno prodat glas za jednu tvoju Mostar fritulu.

“Ti si svoju već uzeo i pojeo. Znači, imam tvoj glas na izborima”, Marija je odmah počela trgovat.

“Gora si od onog Nikolina krampusa.”

“Misliš na Bulja, igrača Nikole Grmoje?”

“Ma ne, mislim na pravog krampusa od svetog Nikole. Upravo si me namamila da ti za Mostar fritulu prodam dušu, odnosno glas.”

“Samo se usudi za nju glasat! Mami si se zakleo da ćeš mene zaokružit na izborima… Zbog tog sam te i pustila da se istuširaš kod nas u stanu…”, zarežala je Ivana Kekin.

Prvi put osjetio sam kako je biti rastrgan između dviju lavica. A Raspudićeva mala lavica nije htjela tako lako maknut šapu s mog glasa:

“Nećeš se valjda njoj prodat za jedno tuširanje… Je li ti barem nakon tuširanja ponudila Miletovu sarmu, kao što sam ja novinarkama Glorije ponudila Ninov bolonjez kad su me došle intervjuirat.”

“Nije.”

“Znači, otišao si od Kekinovih, a sarmu nisi probo. Tako će proći i njezini glasači, sarmu pobjede neće probat!” Marija se zlurado nasmijala.