To je nova generacija, NARCISOIDNI I RAZMAŽENI EGOISTI. Nije ni čudo da nam na prosvjede za kino Europa dolaze stariji od četrdeset. Pored takvih mladih Bandić može po gradu radit što mu se prohtje
Šta lupaš, jel vidiš da smo zatvoreni”, bradati tip od skoro dva metra otvorio mi je vrata kina Europa po kojima su bili polijepljeni A4 papiri s ogorčenim porukama građana u stilu: “Bandiću, nećeš nam uzet kino, taj film nećeš gledat.” Protisnem:
“Došao sam po… maricu.”
Bradati povikne: “Marica, traži te neki!”
Do vrata dokorača ženska u rozoj majici kratkih rukava, zaposlenica kina Europa. Blijedo me gledala.
“Ma, nisam mislio na ime… Nego na maricu… Marihuanu”, šapnem bradatom.
Uto se pojavi voditelj kina Europa, Boris T. Matić. Pita bradatog što je bilo. Ovaj mu pokaže na mene.
“Agent provokator… Raspituje se da li se kod nas može kupit droga.”
“Nisam ja došao ništa kupovat. Došao sam po svoje!”
T. Matiću se obrve toliko podignu da su nalikovale na dva upitnika istetovirana iznad očiju, kao Mauru.
“O, čemu ti, ba?”
Duboko udahnem. Najkoncentriranije što sam mogao objasnim da su oni preko ljeta tu u kafićkom kinu imali otvoren hotel za biljke. Građani koji su strahovali da će im biljke u stanu uvenuti dok su oni na ljetnim odmorima, dobili su priliku te biljke donjet ovdje u kino Europa konobarima i zaposlenicima na skrb, da ih paze i zaljevaju dok se građani bezbrižno praćakaju u moru. I to sve za nula kuna. Besplatni hotel za uboge, napuštene biljke.
“Ako u ovo kino i je uložen novac poreznih obveznika, ne vidim bolje uložen novac.”
Na te moje zadnje riječi, Matićevo lice poprimi prijazniji izraz.
“Pa da, htjeli smo preko ljeta bit na usluzi građanima.”
“I bili ste, itekako bili.”
Ispričam mu svoje iskustvo. Moja cimerica preko ljeta ostavila je meni biljku na čuvanje dok se ona s bivšim dečkom hipsterom vucarala po Jadranu. Mislila je valjda da sam očajnik koji preko ljeta ne mrda iz Zagreba. Ali i meni je bio uletio poziv na Jadran… Prijavio sam se konobarit u koktel baru u Umagu. I bilo je stani-pani, gdje ću s njezinom biljkom? Ne mogu je nosit sa sobom u Umag jer ta biljka je slučajno na svim policijskim tjeralicama. Nosiš li je u torbi izlažeš se većoj zatvorskoj kazni nego da jahtom usmrtiš talijanske turiste ili prebiješ na mrtvo ime partnericu koja ti je presolila juhu.
“Na fejsbuku sam vidio taj vaš oglas za hotel… Kao da me sunce obasjalo. Zamotao sam biljku u novinski papir i donio je. Mislim da ju je baš ova vaša zaposlenica preuzela”, pokažem na žensku u rozoj majici.
T. Matić sijevne pogledom.
“Marice, jesi ti stvarno uzela maricu od ovog čovjeka!?”
Ona slegne ramenima.
“Otkud bih se sjećala. Donosili su tu preko ljeta na hrpe biljki. Baš ja znam koja je koja…”
Matić je pita gdje je stavila moju biljku.
“Vjerojatno je na tavanu.”
Popnemo se gore. Kao da smo se vremenskim strojem prebacili u prošlost: hrpa prastarih kamera, filmski plakati iz doba NDH, drveni stativi na kojima su, kao u koru debla, urezani inicijali obitelji Muler. Jedan dio tavana bio je zatrpan svakojakim biljkama. Tako će izgledat botanički vrtovi nakon nuklearnog rata, prođe mi primozgom.
“To je ta nova internetska generacija, nisu se u stanju brinut ni za biljke, a kamoli za ikakve promjene u društvu. Narcisoidni, razmaženi egoisti. Nije ni čudo da nam na prosvjede za kino Europa dolaze većinom stariji od četrdeset. Pored ovakvih mladih Bandić može po gradu radit što mu se prohtje”, začujem Maricu.
“Možda da umjesto nas mladih, na prosvjed ispred kina iznesete sve ove naše biljke. Više ćete od tih biljki imat koristi nego od nas”, nadosolim, a onda razgoračim oči jer sam među biljkama ugledao maricu od moje cimerice. Sparušila se poput usidjelice koja ne izlazi iz vlažnog, tavanskog stana. T. Matić izgubio je glavu kad je vidio da mu je na tavanu stabljika marihuane. Valjda se uplašio da ga čeka sudbina dubrovačkog kapetana Laptala kojem je Interpol ili tko već u potpalublju teretnog broda pronašla hrpu zbuksanog bijelog praha. Kapetan Laptalo načamio se u inozemnom zatvoru prije nego što je uspio dokazat da nije znao za to, da mu je podmetnuto.
T. Matić živčanim pokretima dohvati teglicu iz koje je stršala stabljika marihuane. Tutne mi je u ruku kao prastaru bombu s razgorenim fitiljem. Potjerao me s tim opasnim teretom iz kina Europa, kao što iz prave Europe protjeruju islamističke bombaše. Ja s tom biljkom istrčim van, a nisam imao nikakvu vrećicu. Nosio sam, budala, tu teglicu sa stabljikom marihuane po špici. Pokušao sam je pod majicu zagurat, ali nije išlo, majica je bila previše uska i slijepljena uz tijelo od znoja. Zabio sam ruku u prvi koš za smeće, dohvatio vrećicu svu isprolivenu umacima, sokovima iz hamburgera. U nju naguram biljku, spljoštim joj stabljiku.
U tramvaju, smrdi vrećica po čitavim kolima. Ja sav u strahu, znojim se. Samo mi treba da za dilanje završim u Remetincu, pa da mi Sanader u ćeliji čita svoje erotske pjesme. Dovukao se doma, biljku stavio uz prozor. Prstima joj pokušavao razbujati sparušene listove kao frizer mrtve lasi zapuštene žene. Cimerica se počela derat:
“Šta si s tim radio!? Smrdi po zagorenom hamburgeru! Kako ću to pušit?”
“Ma, napuši se…”, grunem. “Ti i tvoje art frendice valjda jedine konzumirate europske i koreanske filmove u kino Europa. Ti spori filmovi jedino se i mogu konzumirat uz travu! I sad kad se treba borit za to kino, ti se tu doma želiš napušavat. E, pa onda se privikni na marihuanu s okusom trampovskog hamburgera! Jedino će ti taj okus ići uz američke, plitkoumne blokbastere, na njih ćeš ostat osuđena kad ti zatvore kino Europu!”
Rastrojena od apstinencijske krize, cimerica je briznula u plač. Zatvorila se u svoju sobu i glasno navila pjesmu Mikija Soulsa “Tvoj dečko je hipster”.