Potaknut Marićevim primjerom, odlučio sam se trgnuti. PRESTATI PROVODITI LJETO ZVJERAJUĆI po gradu i vozikajući se tramvajima ne bih li zadobio osjećaj putovanja i pokušao nešto dodatno zaraditi. Ponovo me obuzela ambicija i da se pokušam ugurati u politiku, a ne da samo skupljam ostatke…

Ministar Marić pozitivno je utjecao na mene, barem na početku. To kad je prije dva tjedna hodao po Jurišićevoj… Bila je subota i išao sam na špicu, zapravo besciljno se povlačio po gradu. I onda sam se zagledao u Marića koji se našao ispred mene, koračao je bez tjelohranitelja u društvu neke povisoke, lijepo sređene, vitke žene koja ga je za glavu nadvisivala. On je na sebi imao krojene ljetne hlače koje su tako savršeno prianjale uz njegove, relativno kratke, ali čvrste noge. U staklu izloga pogledao sam svoje iskrzane, traper bermude, ubuđale sandale. Opralo me nešto nalik proviđenju, u mozgu mi se razbuktalo metafizičko pitanje: zašto sam ja običan bezveznjak, piskaralo, a Marić koji isto ima bezličnu facu, je ministar i ima sav taj novac, utjecaj, moć. Možda zato, pomislio sam, što sam se ja uvijek zadovoljavao malim, ne mislim samo na svoj penis, nego općenito. To me sad počelo žuljat, shvatio sam da sam poput auta na rezervi – vozim, ali pitanje je dana, sata, minute kad ću stat usred gustog prometa, pa će mi svi oko mene jebat mater, trubit mi da im se maknem s puta. Najintezivnije to osjećam preko ljeta. Imam za platit osnovne režije, za hranu iz Lidla, za pit po Kroli, Pifu, ali ne i da se maknem nekamo iz Zagreba, da si organiziram neko putovanje…