Uskoro ću imati četrdeset godina. Kakva grozna brojka. Četrdeset godina! Kao da sam još jučer imao 27, kao da sam jučer upisao komparativnu književnost na Filozofskom. Gdje su tako naglo protutnjale sve te godine? Mnogi kažu da su im potres i korona uzeli dobre dvije godine. Meni nisu, one sve zabrane u vrijeme korone usporile su mi vrijeme, korona je bilo nešto najbolje što mi se dogodilo. Puno manje sam pio, izlazio, puno više sam pazio na zdravlje. Čak je i Zemljina kugla disala punim plućima, nije se putovalo pa nije bilo ni toliko zagađenja, ono odvratno, muljavo more oko Venecije u samo nekoliko mjeseci se razbistrilo. Čim su ukinute zabrane, ljudi su nastavili po starom, i ja skupa s njima. Ponovo sam počeo piti, izlaziti, ukinuo sam tjelovježbu, duge šetnje, nabio kile od jeftine hrane, piva. Ne, nije mi to pametno. Kad uskoro prijeđem četrdesetu, mogle bi me stići razne bolesti. U četrdesetima ljudi umiru kao muhe. Svako malo na portalima izađe vijest da je neki sportaš ili pjevač iznenada preminuo u četrdeset i nekoj. Odmah ispod takvih članaka krenu zluradi komentari da su svi ti četrdesetogodišnjaci umrli od cjepiva protiv korone. Evo, prolazi i korizma, a ja ništa nisam napravio po tom pitanju, niti jednog poroka nisam se odrekao. Od te spoznaje uhvatio me toliki jad, panika, da sam otišao klečati pred katedralu s onim klečavcima koji i dalje ustrajno nedjeljama i blagdanima kleče na trgovima i pred crkvama diljem Hrvatske, mole za čednost žena, mole da muškarci vrate izgubljenu muškost. Ja sam svoju itekako izgubio. Ne sjećam se kad mi se uopće zadnji put pošteno digao. Sve je to od alkohola, nezdravog života. Moram to promijeniti. Ne smijem si dozvoliti ikakve teže bolesti. Biti u Hrvatskoj teže bolestan, a nemati love za privatne klinike ili da potkupiš doktore, ravno je potpisati smrtnu presudu. Za preglede u državnim bolnicama čeka se mjesecima, deset puta već odapneš prije nego što te prime na pregled. Dakle, ako nemaš love, moraš imati zdravlje. Lova i zdravlje, to su danas jedine dvije monete.

Zato sam ponizno kleknuo s klečavcima ispred katedrale i molio, usrdno molio Isusa na nebu da mi prosvijetli pamet i podari zdravlje. Nakon molitve Isusu jedan je muškarac u ofucanim trapericama poveo molitvu blaženom Alojziju Stepincu:

“Blaženi naš kardinale, ne dozvoli da na izborima pobijede komunisti, potomci onih koji su te otrovali u zatvoru! Izlij na njihovu perjanicu Milanovića rijeku prokletstva i poraza!”

“Pusti Milanovića na miru! On je naš! On hrabro iznosi naše ideje u javnosti! Ženama je poručio gdje im je mjesto, žestoko se obračunao s feministicama prokletim!” obrecnuo se klečavac koji je klečao pored mene.

“Je, imaš pravo! Ali zašto je onda sad stao na čelo najveće komunističke stranke?”

Umjesto odgovora zasuo nas je crni, smrdljivi dim koji kao da je na Zemlju proključao iz srca pakla. Kašljali smo, krunicama kao lepezama pokušavali rastjerati crni dim. Oni pametniji mahali su prostirkama, strunjačama na kojima smo klečali.

Kad se crni dim napokon malo razišao, na pločniku ispred katedrale ugledali smo Ševrolet otvorenog krova, pretpotopni Ševrolet iz doba Drugog svjetskog rata. Na zadnjem sjedištu sjedio je neki starac još obavijen dimom. Scena je bila kao iz filma ‘’Maratonci trče počasni krug’’. Auto je bio pljunuti onaj u kojem su se vozila braća Topalovići, a taj starac na zadnjem sjedištu mogao je biti njihov deda Pantelija. Vjetar je do kraja otpuhao dim i sad sam jasno vidio da to nije deda Pantelija, nego Joža Manolić.

“Sotona! Sotona ga je poslao! Iz crnog dima pojavio se čovjek koji je u zatvoru trovao Stepinca! Braćo, molimo molitvu egzorcizma!” zavapio je onaj koji je maloprije poveo molitvu Alojziju Stepincu.

“Šta pričate gluposti! Nikog ja nisam trovao! Ja sam Stepinca u ovom luksuznom autu sproveo u zatvor! Pazio sam da mu niti jedna glava ne padne s njegove ionako proćelave glave! I sad sam pred Uskrs došao na misu u tom istom autu da tako odam počast Stepincu! Tri penzije dao sam da se ovaj Ševrolet dovede u vozno stanje…”, Manolić je štapom zamahnuo prema klečavcu kao Broj jedan prema Bobu Roku kad bi ga ovaj isprovocirao nekom glupom šalom.

Meni se taj Manolićev štap ukazao kao Mojsijev štap. Kleknuo sam odmah uz Ševrolet, imao viziju kao se taj Ševrolet pretvara u vatrenu kočiju u kojoj Manolić kao prorok Ilija biva uzdignut u nebo i tamo kao vjerni obavještajac dobiva informacije od Boga. I onda se opet vraća pred zagrebačku katedralu, a kočija se, kao ona Pepeljugina, umjesto u bundevu ponovo pretvara u Ševrolet u kojem je Stepinac bio sproveden u Lepoglavu.

“Da, vi ste baš kao starozavjetni proroci doživjeli 104 godine! Biblijske godine! Vi ste hrvatski Mojsije! Otkrijte nama vjernim slugama što vam je Jahve poručio, tko će voditi hrvatski narod, Andrej Plenković ili Zoran Milanović?” vrškom prstiju dotaknuo sam gumu Ševroleta. Bila je vrela baš kao kotači Ilijine vatrene kočije.

Manolić je podigao štap visoko prema nebu.

“Uskoro će poteći i Hrvatsku na dva dijela razdvojiti crvene rijeke pravde! Onaj koji je zazvao izlijevanje te rijeke postat će novi vođa Hrvata!”

Na te Manolićeve riječi skoro pa svi klečavci uzdignuli su ruke. Sve do vrha katedrale prolomio se njihov poklič:

“Slava Zoranu!”

Ja sam se pak molio da u zdravlju i sreći dosegnem Manolićeve godine. Imao sam potencijala. Baš kao i Manolić, nisam se cijepio protiv korone, a stoički smo je obojica preboljeli. To je valjda dokaz da smo sazdani od sličnog, čvrstog materijala.