Ne znam kako bi završilo između mene i Ljilje da nije na dvadesetak metara od nas buknuo plamen, baš kao da ga je naša požuda razgorila. U BLIZINI VATRE sjedio je moj jednogodišnji polubrat Gojko i kresao ručicama kamen o kamen. U Ljiljinim očima vidio sam iskonski strah – što ako se sazna da je njezin sin potpalio vatru… Sad kad je Plenković raspisao sezonu lova na piromane…
Savjetovali su me da ovaj tekst ne objavim – nije vrijedno u ime kolumne povrijediti svoje bližnje, razoriti im živote, razoriti u krajnjoj liniji ponajviše samog sebe. Ali ne mogu drugačije… Znam, svjestan sam, neće ovo ispast dobar tekst, ispisujem ga u groznici, još mi sve gori u mozgu, bubnja u ušima, nemam dovoljan odmak od tog što se dogodilo, niti ću ga ikada imat, ostajem zauvijek proklet. Teško mi je racionalno objasniti kako je došlo do toga da napravim to što sam napravio… Dio krivnje snosi i ta nova žena od mog starog, Ljilja Đomlina… To što se namjerno izazovno odjenula, kupila je neku kratku, šarenu suknju na cvjetove u šporkom dućanu u Kninu. Dok je grabljala pokošenu suhu travu na svom imanju u Oćestvovu, zadizala joj se ta suknja visoko iznad čvrstih, širokih butina ispresijecanih meni zavodljivim, tamnoplavim venama. Pomagao sam joj u poslu jer otac me opet, po ne znam koji put u životu ponizio, došao sam im tamo pružit ruku, dati im se na raspolaganje u gašenju požara rasplamsalih po čitavoj Promini, ali stari me hladno odjebao, rekao da bih im ja takav truljav, strašljiv samo bio na teret u gašenju, u strahu bi dragocijenu vodu isproljevao daleko od vatre, kao oni šupci u ratu što su im bezveze trošili metke pucajući rafalno nasumice iz daljine, utvarajući si da su borove grane četnici. Ali kad si već tu, rekao je stari, pomozi Ljilji da pograblja i u stogove zaveže pokošenu travu…
Komentari